Učenici vole povijest, a ja se trudim prilagoditi nastavne sadržaje njihovim afinitetima i strukovnim programima koje pohađaju, jer povijest nije nabrajanje činjenica već razvijanje kritičkog mišljenja, povezivanje povijesnih činjenica i društvenih odnosa, a suhoparne podatke, činjenice i datume mogu guglati ‒ Tajana Štefok

U međimurskom gradiću Prelogu prije nepunih 27 godina osnovana je Srednja škola koja i danas ima iste programe ‒ opću gimnaziju, četverogodišnja zanimanja ekonomist i turističko-hotelijerski komercijalist te trogodišnje programe kuhar, konobar, slastičar, pekar, mesar, pomoćni kuhar i pomoćni konobar ‒ ali zbog demografskih promjena s početnih 480 učenika škola se doslovce prepolovila pa ih danas ima samo 250, s ukupno 63 zaposlena. 

‒ Imamo cijelu lepezu učenika u dobi od 14 do 18 godina, od učenika s teškoćama koji se obrazuju po posebnim programima za pomoćne kuhare i pomoćne konobare i iako imaju određene teškoće i hendikepe, steknu dovoljno znanja, vještina i kompetencija da mogu samostalno raditi i u pravilu se vrlo brzo zaposle ‒ kaže nam ravnatelj Tomislav Gregur i nastavlja:       

‒ Plan nam je održati kvalitetu škole koja je odavno prepoznata, zadržati i našu međunarodnu vidljivost jer smo godinama u brojnim Erasmus programima, naši učenici redovno putuju po europskim državama na stručna usavršavanja i stručnu praksu, a učenici iz Europe dolaze k nama. Ne stojimo ni trena, uvijek je neki projekt u realizaciji, uvijek je neka aktivnost, suradnja s lokalnom zajednicom na visokoj je razini kao i s osnovnim školama s našeg područja. Pokrivamo cijelo Međimurje, ali imamo učenike putnike iz Podravine i Međimurja i za sve je njih osiguran besplatni prijevoz te besplatni udžbenici za sve četverogodišnje smjerove. Kad je riječ o stručnoj praksi, osim učenja temeljenog na radu u školskim radionicama i praktikumima, imamo jako dobru suradnju s gospodarstvom i privatnim poduzećima pa svi učenici taj dio odrađuju u licenciranim poduzećima. Već nekoliko godina za hotelijerske tehničare, konobare i kuhare imamo organiziranu jednomjesečnu ljetnu praksu u hotelima u Malom Lošinju, a dobro surađujemo i s Mesnom industrijom Vajda u koju na stručnu praksu odlaze mesari koje tvrtka stipendira i osigurava im udžbenike, a što je najvažnije i posao nakon što završe srednjoškolsko obrazovanje. Moglo bi se reći da u strukama koje mi obrazujemo nema nezaposlivih, osim naravno onih koji ne žele raditi.

Gimnazijalci uglavnom nastavljaju na studijima i moramo se pohvaliti da na državnoj maturi već dulje naši maturanti postižu iznadprosječne rezultate. I upisuju željene studijske programe. Reklo bi se da nemamo problema, ali najveći nam je problem nedostatak školskog prostora. Naime, već pet godina imamo, projekt i ušli smo u Nacionalni program oporavka i otpornosti, imamo i lokacijsku i građevinsku dozvolu za dogradnju škole čime bismo osigurali šest novih učionica, restoran, praktikume, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene. To je temelj za kvalitetno učenje uz rad u školi, jer tu se stječu temeljna znanja koja pripremaju učenike za stručnu praksu i rad u realnom sektoru. 

Mi radimo i cateringe za različite prigode i manifestacije u gradu i to je novac koji možemo ulagati u opremu, usavršavanje nastavnika koji nisu uskraćeni za neki stručni skup ili putovanje. Naši učenici tako stječu iskustvo, uče i navikavaju se na stvarne situacije jer pripremaju hranu i piće i poslužuju ga pravim gostima. Upravo za dan županije pripremamo catering za 200 uzvanika. Imamo i učenički servis preko kojega se učenici sezonski zapošljavaju. Tu je i učenička zadruga sa svojim sekcijama uzgoja ljekovitog bilja od kojega učenici pripravljaju kreme, losione, eterična ulja, čajeve. U slastičarskoj sekciji spravljaju međimurske kolače, slatki božićni preloški kruh čiju ćemo recepturu zaštititi kao nematerijalnu baštinu. Te se slastice prodaju na prigodnim sajmovima, a potražnja je velika. Imamo sekciju ekonomista i ekologe koji promoviraju akciju „Reci ne plastičnim bocama” koju provodimo već puno desetljeće, a promoviramo i korištenje tekstilnih vrećica, skuplja se i odvaja stari otpad. I kuhari preko zadruge idu prema svojim korisnicima. Tu se stvaraju novi proizvodi, a učenici se izvješte i u marketingu, u plasmanu svojih proizvoda na tržište, a na kraju i dobro promisle kako će utrošiti zarađeni novac. I to je prava modularna nastava u koju su svi uključeni.

Već godinama imamo govorničku školu koju vodi profesorica Ines Carović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i učenici razvijaju govorništvo, jer to je nešto što je važno za svakog pojedinca bez obzira na to čime se bavi. I kuhar mora svom gostu znati ispričati priču i predstaviti jelo koje je upravo pripremio. Javni nastupi, strukturirani govor, svladavanje treme i mnoge druge vještine, sve to naši učenici ovladaju u školi govorništva – ističe ravnatelj Gregur. 

Kad sve to slušamo, stalno nam se provlači jedna misao, a to je kako ovakve male škole, daleko od velegrada, u takozvanoj provinciji, svojim učenicima nude nevjerojatno puno mogućnosti i programa. I to je najbolja promocija škole u vlastitoj sredini, način da se predstavi svojim budućim učenicima pa prema riječima ravnatelja, škola 365 dana u godini nešto radi, svuda je prisutna, svuda vidljiva preko svojih učenika i njihovih postignuća i aktivnosti. A posebno u lokalnoj sredini u svim mogućim prigodama bilo da je riječ o blagdanima ili o Danu cvijeća, Danu jagoda… 

‒ Naši kuhari kuhaju, pa su na Danu cvijeća predstavili juhu od tratinčica. Ekonomisti prodaju različite proizvode, hotelijeri su vodiči i svi smo uključeni u život lokalne zajednice. A kad odu dalje, upišu bilo koji studij ili se zaposle u struci, oni nose ponešto od svega što im je škola dala ‒ kaže ravnatelj Gregur te objašnjava kako je u školi pedesetak učenika pripadnika romske nacionalne manjine, ali to za školu nije nikakav hendikep. 

‒ Oni imaju slabije obiteljsko zaleđe, lošiji socioekonomski status, neki su učenici možda i odgojno zapušteni, ali u školi su svi prihvaćeni, uključeni u sve aktivnosti i inzistiramo na tome da svi sve rade. Uključeni su u sve aktivnosti s ostalim učenicima, razvijaju socijalne vještine i nevjerojatno su aktivni i svjesni da će jedino obrazovanjem napraviti pomak u vlastitom životu, da će moći ostvariti radni odnos, imati stalne prihode od svoga rada i da će živjeti lagodnije i ugodnije nego njihovi djedovi i bake, pa čak i roditelji. To je vrlo zahtjevno i traži puno angažmana, ali mi od toga ne bježimo i vidimo pomake, jer roditelji naših učenika imaju barem pet razreda osnovne škole, a njihova su djeca srednjoškolci pred kojima je kvalitetnija životna perspektiva. A učenici Romi shvatili su da je to jedini način da takav život i postignu. 

Za njih je neopisiv osjećaj kad dobiju pohvalu, kad uspiju u nečemu što su trebali napraviti, kad završe obrazovanje pa dobiju posao u struci. A mi u svakom učeniku tražimo zrnce dobrote, njegove sposobnosti i pomažemo svakome da realizira svoje potencijale. Ne mora biti odlikaš, ne mora biti genijalac, ali svatko može biti vrijedan član društva i zato volimo reći da smo škola sa srcem i dušom, jer dajemo sebe svakom učeniku, kod svakoga tražimo neku sposobnost ili talent i onda to nastojimo razvijati. Živimo s našim učenicima, puno razgovaramo, mala smo sredina i svi se poznaju, pronalazimo one dobre strane svakog učenika i nastojimo svakoga usmjeriti i pomoći mu, dati mu vjetar u leđa i naučiti ih da školska znanja znaju primijeniti u svakodnevnom životu. To je naš posao. Zato i jesmo stalno u najrazličitijim projektima, putuju nastavnici, putuju učenici i proučavaju život oko sebe, upoznaju druge kulture, uče od drugih, ali i drugi uče od njih. I nastojimo gajiti zajedništvo, pa svi imaju zajedničke maturalne proslave, zajednička maturalna putovanja, izlete, posjete kazališnim predstavama, izložbama. 

Profesorica povijesti Tajana Štefok od prvog radnog dana djelatnica je škole, a osim u nastavi radi i kao voditeljica smjene. 

‒ Povijest nije među najomiljenijim predmetima, ali trudim se učenicima približiti predmet i učiniti ga zanimljivim. Vole povijest i kažu da im nije bauk, a ja se trudim prilagoditi nastavne sadržaje njihovim afinitetima i strukovnim programima koje pohađaju, jer povijest nije nabrajanje činjenica već razvijanje kritičkog mišljenja, povezivanje povijesnih činjenica i želim da shvate razdoblja, društvene odnose, da kontekstualiziraju određene događaje jer suhoparne podatke, činjenice i datume mogu guglati. Bili smo i u Školi za život i mislim da je dobro da učenici sami istražuju, da aktivno uče, zaključuju sami, a ne da im se serviraju gotove činjenice. Pripremam učenike za natjecanja, za državnu maturu, predajem i u gimnazijskim i u strukovnim razredima, a na natjecanja idu samo gimnazijalci i ekonomisti ‒ kaže profesorica Štefok, a profesorica ekonomske grupe predmeta Sanja Kovačić smatra da natjecanja sama po sebi nisu loša, ali se ipak zbog njih fokus stavlja u nastavi samo na nekolicinu ili na jednog učenika umjesto na sve njih.

‒ Meni je draže kad dvadesetak učenika sudjeluje u projektu. Nedavno smo bili na Danima cvijeća pa da su mogli vidjeti što i kako mogu organizirati, napraviti, oglasiti, prodati, zaraditi i raspodijeliti zaradu. Zato preferiramo projekte u koje uključimo sve učenike jer ih želimo potaknuti da naučena znanja znaju primijeniti u svakodnevnom životu. U školi sam od njezina osnutka i mogu reći da smo neobična škola po tome što se borimo za svakog učenika, posvećeni smo svakom učeniku, a s druge strane kad ih dobijemo onda želimo s njima uspostaviti malo drukčiji odnos, graditi zajedništvo, odgojiti ih da budu dobri radnici i da znaju razgovarati sa svojim klijentima. Zato nastojimo kod učenika razviti njihove socijalne vještine. Mi poznajemo njihove roditelje, znamo njihove obiteljske anamneze i ako nam učenik ponekad putuje tri sata do škole onda ga ne ćemo takvog umornog i jadnog izvući pred ploču i rešetati da bi ga još i slabom ocjenom kaznili. Oni se moraju osjećati vrijednima. Kod nas se ne upisuju odlikaši, ali mi im moramo podići samopouzdanje. Želimo s učenicima razvijati topli, ljudski odnos pun povjerenja i suosjećanja. I doista smo ponosni na taj odnos i komunikaciju sa svim našim učenicima. 

Moram reći kako imamo sreću da imamo ravnatelja koji je sjajan rukovoditelj. On je glava kuće i onaj tko uvijek smiruje, on je medijator u nekom nesporazumu među nama zaposlenicima. Nema visokih tonova, nema deranja ni na koga, sve se rješava smireno i mi nastavnici nikada nismo u stresu. I kad pogriješimo, ravnatelj će nas na to upozoriti na smiren i normalan način. I to u školi drži pozitivnu vibraciju, suradničke odnose, kolegijalnu pomoć bez svađa i konflikata. Ravnatelj potiče i podržava našu inventivnost, kreativnost, naše ideje i uvijek nastoji osigurati novac ili druge uvjete za njihovu realizaciju. Daje nam slobodne ruke jer ima puno povjerenje u nas. Potiče nas i na napredovanja i zato imamo deset mentora, 11 savjetnika i tri izvrsna savjetnika u zbornici. I to je dokaz kvalitete rada u školi, jer se prilagođavamo novim generacijama koje dolaze i koje se jako brzo mijenjaju, a bez zadrške mogu reći da u školi imamo najbolju djecu na svijetu. Želimo ih osamostaliti i kad god možemo u projektima koje radimo pustimo ih da sami odrade što više posla. Njima to puno znači jer vide da imamo povjerenje u njih, pa čak i kad od njih tražimo da pokažu svoje emocije, da malo viču, da se smiju, da pokažu ljutnju, jer pod utjecajem digitalija sve manje pokazuju emocije, premalo razgovaraju, premalo se druže, a za vrijeme odmora stoje u grupi i šalju si poruke.

Nismo zadovoljni materijalnim statusom jer smo godinama podcijenjeni i potplaćeni i često se uhvatim u razmišljanju o tome da promijenim posao. A onda se sjetim atmosfere u školi, kolega iz zbornice, naše kolegijalnosti, zadovoljstva zbog i najmanjeg uspjeha naših učenika, zbog uspješno odrađenog projekta i uvijek odustanem od one osnovne zamisli, jer je rad u školi neprocjenjiv ‒ kaže Sanja Kovačić, a Tihana Štefok samo nastavlja:

‒ Često nam nije lako, posla je puno, ali ne prođe niti jedan dan vikenda a da ne pomislimo na svoje učenike, da nam u glavi ne bljesne neka nova ideja koju odmah moramo zabilježiti i čekati ponedjeljak da je priopćimo kolegama u zbornici i ravnatelju. Imamo divnu djecu, dragi su, snalažljivi, pristojni, kad ih vodimo na mobilnosti u inozemstvo domaćini su oduševljeni i njihovom kulturom i njihovim znanjima i vještinama. Iz lošinjskih hotela zovu nas godinama i naši učenici tamo idu na ljetnu praksu te je mnogima ponuđena i stipendija i smještaj i stalan posao. Toliko su dobri ‒ kaže profesorica Štefok.

Danijel Naranđa stručni je nastavnik kuharstva sa slastičarstvom i u školi je nepunih deset godina. U ugostiteljstvu je punih 30 godina i kao majstor kuhar ima ne samo domaćeg nego i međunarodnog iskustva, a 2016. godine došao je raditi u školu. Na nagovor ravnatelja s ondašnjih 10.000 kuna došao je u školu na četverostruko manju plaću.

‒ Nije bio u pitanju novac nego moja želja da svoja znanja i iskustva prenesem na učenike. Dolazili su učenici i u moj restoran na praksu, a već sam devet godina stalno zaposlen u školi. Pripremam buduće kuhare, slastičare, konobare za njihova buduća zanimanja s još desetoro kolega iz stručnog aktiva. Trudimo se, imamo učenike od onih s teškoćama do onih koji su se upisali s solidnim vrlo dobrim općim uspjehom. Učenici vole praktično raditi, sretni su kad rade i upravo pripremamo za Dan županije catering za 200 osoba. U pripremu su uključeni svi, i oni koji kuhaju i pripremaju hranu i piće do onih koji idu na sam događaj gdje će servirati hranu i posluživati goste. S njima smo i mi nastavnici, ali oni će sve raditi i predstaviti sebe i školu u najboljem svjetlu, oni će opisivati hranu, odgovarati na pitanja, razgovarati s gostima.

Sudjelujemo u Erasmus programima, putujemo u inozemstvo ‒ Njemačku, Španjolsku, Portugal, Italiju ‒ i na takvim putovanjima uvijek naučimo i mi odrasli nešto novo, pokupimo neke recepte, neka nova jela, ali i učenici puno profitiraju. Nedavno smo sudjelovali na sajmu cvijeća i to u projektu „Cvijeće na tanjuru” u koji sam izravno uključen pa sam za sajam pripremio juhu od svježe tratinčice kao posebno jelo za tu prigodu. 

Surađujemo i s hotelima u Malom Lošinju već sedam godina, jer sam davno radio u tim hotelima i palo mi je na pamet da im predložim da naši učenici kod njih obavljaju ljetnu praksu. Zaživjelo je to i najprije je išlo deset, a u posljednje vrijeme i 15 učenika. Na praksu šaljemo najbolje učenike iz struka koje trebaju i u tim grupama su i romski učenici koji se doista trude, a dokaz je tome i činjenica da su upravo neki od njih kasnije dobili posao na Lošinju i ostali tamo živjeti. 

Svi mi u aktivu puno radimo, puno učimo, ne radimo nikakve selekcije među učenicima nego ih sve vodimo na putovanja, stručne ekskurzije, Erasmuse, stručne prakse i svaki učenik dobije priliku da radi i da se pokaže i dokaže. Učenici idu i na natjecanja i to je dobro jer je to prilika da vide što i kako drugi rade, da steknu iskustvo i čuju mišljenja vrhunskih kuhara koji su na takvim natjecanjima. Bili smo i u projektu o tome kako smanjiti otpad od hrane odnosno kako se hrana sutradan može pretvoriti u nešto jestivo pa smo i mi nastavnici naučili kako, recimo, od kore krumpira napraviti desert. A godinama smo time hranili svinje. Dakle, stalno učimo, mijenjamo se i napredujemo ‒ kaže Danijel Naranđa. 

‒ Sretna je okolnost da u zbornici imamo sjajne nastavnike, stručne učitelje i kompletiranu stručno-razvojnu službu, dakle kolektiv u kojemu svi dišu kao jedan, puno razgovaraju, dogovaraju se, smišljaju stalno neke nove projekte i programe i stalno mi dolaze s idejama, a moj je posao samo da im osiguram materijalne i sve druge uvjete da svoje zamisli realiziraju. I sve je to za dobrobit naših učenika. Trudimo se i mislim da uspijevamo jer puno radimo i ulažemo silan trud, energiju i vlastito vrijeme u naš tako društveno podcijenjeni posao. Zanimljivo nam je, svi volimo svoj posao i najvažnije je to što ga radimo s puno ljubavi. Jer, unatoč svim nedaćama, prosvjetni radnici još imaju entuzijazma, ljubavi za svoj posao i za učenike koji su im povjereni. Većina nastavnika živi u Prelogu, stalno smo u doticaju i s učenicima i njihovim roditeljima, dobro se poznajemo, škola nam je svima blizu i najviše vremena provodimo upravo u školi. Imamo i petoro nastavnika koji su bili naši učenici, a sada su nam kolege u zbornici, jer se ta prosvjetarska ljubav prenosi iz generacije na generaciju. Očito, ne bez razloga ‒ zaključuje ravnatelj Tomislav Gregur. 

OSOBNA KARTA ŠKOLE

Broj učenika: 250

Broj razrednih odjela: 22

Broj djelatnika: 64

Poznate osobe, bivši učenici škole: Filip Hozjak – profesionalni pjevač (4 tenora), Amos Novak – profesionalni kuhar (prema izboru prestižnog gastronomskog vodiča Gault&Millau Croatia – Mladi talent 2025. godine)

Broj mentora: 10

Broj savjetnika: 11

Broj izvrsnih savjetnika: 3

Školska kuhinja: ne

Sportska dvorana: ne

Broj smjena: 2

Ponos škole: naši učenici, brojni projekti (Erasmus+, Ecooperation i dr.), okosnica lokalne zajednice

Moto, ideja vodilja škole: Škola sa srcem i dušom