Moramo učenike pripremiti za stvarne situacije u životu za koje nisu spremni, jer život se sastoji od pobjeda i poraza, od uspjeha i neuspjeha, od dobrih i neugodnih doživljaja. Nije sve med i mlijeko. Život nije 5,0 ˗ psihologinja Katarina Biondić Kaštela

Godina 1842., osim što je godina utemeljenja Matice ilirske, godina je i početka školstva u Zlataru. Prvi učitelj bio je Ladislav Kutnjak, rodom Zlatarščan, a slovio je, prema samouku, kao jedan od najsposobnijih učitelja u ondašnjoj varaždinskoj županiji. Bila je to trorazredna škola sa samo jednim učiteljem, a nastava se održavala u njegovu privatnom stanju. Premda se spomenuta godina službeno vodi kao godina utemeljenja školstva u Zlataru, prvi pokušaji pokretanja organiziranog poučavanja zabilježeni su već u drugoj polovini 17. stoljeća, kada je i kupljeno zemljište za školu, potom višekratno i u 18. stoljeću. Nažalost, svi su bili bezuspješni.

Povijesni hod trima stoljećima zlatarskoga pučkog školstva, različitim državnim oblicima i vrstama društvenog uređenja, gotovo je nemoguće sažeti u nekoliko rečenica. Stoga samo ono najbitnije: dvadeset godina nakon osnutka Opće pučke škole, otvara se 1862. nova školska zgrada na uglu današnje Zagrebačke i Martinečke ulice. U tom su razdoblju razredi bili mješoviti, no četiri godine kasnije škola se podijelila na dječačku i djevojačku. U njoj rade učiteljica i učiteljica. Djevojački razredi nastavu imaju u crkvenoj zgradi u Varaždinskoj ulici, potom, zbog manjeg prostora, i u privatnoj kući. Poučavanje djevojačke mladeži povjereno je časnim sestrama milosrdnicama koje je te godine kardinal Juraj Haulik doveo u Zlatar. Krajem listopada 1906. svoja je vrata otvorila novosagrađena Pučka djevojačka škola u Varaždinskoj ulici i djelovala je samostalno pod upravom časnih sestara sve do svibnja 1945. godine, kada gubi svoju upravu i samostalnost te postaje dijelom Pučke škole u Zlataru. 

Godine 1953. s radom počinje osmogodišnja škola s 12 odjeljenja i više od 550 učenika. Nastava se odvija u četiri zgrade. Upravo zbog te činjenice polaže se kamen temeljac za novu, veću zgradu zlatarske pučke škole, no do njezine je izgradnje došlo tek tijekom 1957. i 1958. godine. Nova škola svečano je otvorena početkom listopada te godine. U reorganizaciji mreže škola zlatarskoj školi priključuju se škole u Donjoj Batini i Martinščini, koje postaju područne. Dana 5. ožujka 1970. škola dobiva ime OŠ „Ante Kovačić”. Početkom 1970-ih dograđuje se još jedno krilo školske zgrade i sportske dvorane, čijim dovršetkom, 1973., dolazi i do promjene imena škola u „II. ZPOH”. Uspostavom neovisne Republike Hrvatske školi je 1991. godine vraćeno ime Ante Kovačića. Time se okreće nova stranica u povjesnici zlatarskog pučkog školstva. Danas OŠ Ante Kovačića broji ukupno 364 učenika u 20 odjeljenja, od čega matičnu školu u Zlataru polazi 347 učenika u 17 razrednih odjeljenja.

‒ Uz redovitu nastavu i tridesetak izvannastavnih aktivnosti, tijekom cijele nastavne, ali i školske godine provodimo brojne projekte na školskoj, međuškolskoj, županijskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Dosad smo sudjelovali u nekoliko projekata u sklopu programa Erasmus+, a posljednjih smo godina pažnju posvetili eTwinningovim projektima, za čije smo provođenje dobili i oznaku eTwinningove škole ‒ govori nam ravnatelj Marijan Posarić te nastavlja:

‒ Ponosni smo nositelji nacionalnog projekta za poticanje čitanja „Čitajmo zajedno ‒ čitajmo naglas: zaboravljene knjige”, koji je prije četrnaest godina utemeljio, nažalost pokojni, naš dragi kolega školski knjižničar Denis Vincek. Osmu godinu zaredom projekt se održava uz suglasnost resornog ministarstva. Ove su godine u projektu sudjelovala 623 učenika iz 32 škole diljem naše zemlje, ali i jedna škola iz BiH. Sudjelujemo i na različitim literarnim i likovnim natječajima kao i na glazbenim festivalima i folklornim smotrama. Svake godine znatan broj naših učenika uspješno sudjeluje na svim razinama natjecanja iz znanja i na različitim smotrama. 

Tijekom cijele godine provodimo i humanitarne i volonterske akcije kako bismo kod učenika razvijali osjećaje solidarnosti, humanosti i empatije prema potrebitima. Organiziranjem i provođenjem različitih kulturnih aktivnosti pridonosimo očuvanju tradicije zagorskoga kraja i promociji Krapinsko-zagorske županije. Naši učenici sudjeluju na manifestacijama u okviru Tjedna kajkavske kulture u Krapini kao i u realizaciji Dana kajkavske riječi u Zlataru.

Ponosimo se i našim školskim zborom i instrumentalnim ansamblom koji u nekim svečanim prigodama broji i do četrdesetak instrumentalista. Vjerujemo da će se naš zbor, nakon nekoliko godina stanke, vratiti na pozornicu Glazbenih svečanosti hrvatske mladeži u Varaždinu odakle se proteklih desetljeća redovito vraćao sa zlatnim i srebrnim plaketama. 

Aktivno surađujemo i s lokalnim udrugama, posebice Društvom „Naša djeca” Grada Zlatara, u različitim događanjima u našemu kraju.

U školi redovito provodimo Školski preventivni program radi prevencije svih oblika nasilja, prevencije ovisnosti i promicanja zdravih stilova života. Budući da živimo u vrlo izazovnim vremenima, vremenima emocionalne nesigurnosti i ugroze mentalnog zdravlja, u školi se provodi i edukacija djece o temi mentalnog zdravlja kako bismo u njima pobudili osjećaj sigurnosti i prihvaćanja, stvorili međusobno povjerenje koje, nažalost, uslijed užurbane svakodnevice i različitih životnih sudbina često biva izgubljeno.  

Vrijednu suradnju ostvarujemo i visokoškolskim ustanovama poput FER-a i FOI-ja, čiji profesori drže radionice za naše učenike iz područja robotike, a ove godine imali smo i predavanja profesora s Instituta „Ruđer Bošković”. U svojemu radu potičemo kulturu komunikacije i suradnje ‒ učenika, učitelja, roditelja i šire zajednice ‒ kao preduvjeta uspjeha u školi. Na tom putu javljaju se, naravno, i problemi, no svi zajedno moramo učiti kako ih uspješno riješiti. Premda ograničeni u autonomiji, i u stalnom iščekivanju ove ili one reforme, nastojimo se približiti viziji škole, a to je odgoj i obrazovanje uspješnog i odgovornog učenika koji svoj potencijal razvija u kvalitetnoj školi, uz poticaj učitelja i podršku svih ostalih dionika odgojno-obrazovnog procesa, kako bi stekao uporabljiva znanja za nastavak školovanja i cijeli svoj život. A ono što ne nauče tijekom osnovne škole, svladat će i naučiti već na sljedećoj stepenici obrazovne vertikale uspješniji. I osobito nas raduje kada mnogi od njih steknu i visokoškolsko obrazovanje ‒ kaže ravnatelj Posarić. 

Učiteljica razredne nastave Anita Petanjek-Macan vodi folklornu skupinu već 16 godina, a toliko dugo djeluje i tamburaška skupina. 

‒ U folkloru su učenici od prvog do četvrtog razreda i njegujemo tu aktivnost jer tu dolazi do izražaja dječja igra, stvaralaštvo, dječje igre s pjevanjem i sve je prilagođeno toj dobi učenika. Učenici doista uživaju i moram reći da su jednako zastupljeni dječaci i djevojčice. Puno je tradicijskih igara koje su upravo dječacima zanimljive pa ih i tako privučem u folklor. Korisna je to aktivnost jer se svaki učenik osjeća siguran. Na nastupu je s vršnjacima i ima sigurnost grupe, nastupom prevladava strah od javnog nastupa, a razvija se i snalaženje u prostoru, koordinacija pokreta, glas, ritam i stvaralaštvo, jer često dijelove njihove igre ubacujemo u koreografiju. Osim toga čuvamo i zavičajnu kulturnu baštinu. Razvijamo i poduzetništvo, građanski odgoj. U početku nismo imali narodne nošnje pa su učenici skupljali plastične boce. Uveli smo tako i ekologiju i održivi razvoj u folklornu skupinu pa smo boce mijenjali za platno, a roditelji su sašili nošnje. Učenike najviše vesele putovanja i druženja s vršnjacima na nastupima. Od nastupa izdvajamo Festival djece i mladih u Splitu, Festivalčić dječjeg folklornog stvaralaštva „Naše kolo veliko” Zagreb, Međunarodnu smotru dječjeg folklora u Ivancu, Međunarodni festival djece i mladeži „100 gradova svijeta”, Međunarodne susrete dječjih folklornih skupina „U bakinu krilu” u Koprivnici i posvuda postižemo zapažene rezultate. 

Imamo i tamburaše u školi jer dosta učenika pohađa i glazbenu školu pa smo ih okupili i potaknuli da se bave i sviranjem. I sad kad imamo neku priredbu, na pozornici se nađe 36 svirača. Pa to je prekrasno. Baš uživam u razredu jer to je moj svemir, to je moj svijet. Mjesto na kojemu je ugodno i meni i mojim učenicima ‒ razdragano opisuje Anita Petanjek-Macan. 

Učiteljica informatike Nina Posarić, izvrsna savjetnica, već 33 godine poučava zlatarske đake osnovama informatike. U tom je razdoblju bila mentorica nizu učitelja pripravnika, a desetak je puta sa svojim učenicima sudjelovala na državnom natjecanju iz informatike. Ističe da učitelji moraju biti svjesni odgovornosti koju imaju spram napretka učenika i njihov uspjeh. 

‒ Jasno je i to da ta odgovornost ne bi smjela ležati isključivo na leđima učitelja. Jednako tako, moramo razumjeti da izazovi pred kojima se nalazi današnja škola pretpostavljaju, traže i uvjetuju kvalitetno nove odnose, stavove i promišljanja svih dionika odgojno-obrazovnog procesa. Uloga učitelja u tom bi sustavu trebala biti puno bolje vrjednovana – kako u materijalnom tako i u društvenom smislu ‒ tvrdi učiteljica Nina Posarić. 

Na pitanje postoje li razlike u izvršavanju radnih obveza učenika otprije i sada, odgovora da se ne vide bitnije razlike. 

‒ Tada, kao i danas, mijenjaju se dobre i manje dobre generacije. Ono što se promijenilo, u to nema nikakve sumnje, jest njihovo ophođenje, kako međusobno tako i spram učitelja. Najveća promjena događa se u tome što suvremene tehnologije sve više utječu na formiranje navika i stvaranje novih obrazaca ponašanja, kako na obrazovnom tako i na odgojnom planu. Današnje generacije učenika rađaju se i odrastaju u digitalnom okružju, a mi učitelji u tom smo području, kako to neke vole reći, digitalne pridošlice koje se moraju prilagoditi novonastalim okolnostima ‒ zaključuje učiteljica Posarić.

Učiteljica geografije Kristina Fruk osim nastave svog predmeta ima još dodatnih zaduženja. 

Voditeljica je aktiva prirodne grupe predmeta, aktivna je u učeničkoj zadruzi, godinama je i školska satničarka. 

‒ U zadruzi je puno sekcija koje su uglavnom temeljene na praktičnom radu, a ja vodim kreativnu skupinu i bavimo se rukotvorinama, izradom nakita i različitih ukrasa od stakla, drva i drugih materijala. Važno je da učenici rade rukama i tako razvijaju motoriku šake, a osim toga razvijaju vlastitu kreativnost, poduzetništvo, razmišljaju o tome kako plasirati svoje proizvode, kako na njima malo i zaraditi. Mali zadrugari sudjeluju u svim školskim manifestacijama, smotrama, programima. 

S kolegicama svake godine osmislim neke programe koje ponudimo učenicima pa ih uključujemo u tjedan znanosti, tjedan zdravlja, STEM-a. Trudimo se učenicima približiti znanost pa organiziramo i znanstvene piknike, nastojimo im pokazati da je puno toga vrlo životno i primjenjivo u brojnim situacijama ‒ ističe Kristina Fruk. 

Stručno-razvojnu službu čine pedagoginja Vlatka Prpić i psihologinja Katarina Biondić Kaštela. One su nerazdvojni dvojac, stručnjakinje čija su vrata ureda uvijek otvorena za sve učenike i djelatnike škole.

Potrebe su sve veće, jer kako opisuje psihologinja Katarina Biondić Kaštela, sve je više djece s određenim poteškoćama pa čak i s fobijama od škole, koja ne žele ići u školu. 

‒ Učitelji se trude oko njih, potičemo ih svi, s roditeljima nastojimo surađivati što više i još imamo taj privilegij sjesti, pogledati se u oči, razgovarati te riješiti bilo koji problem koji se pojavi. 

Primjećujemo da učenici sve teže zadržavaju koncentraciju na neki dugotrajniji zadatak, sve mora biti brzo i kratko, brze moraju biti i izmjene aktivnosti, jer nemaju strpljenja i snage fokusirati se na samo jednu stvar. Očito je da su doba korone i izolacija te nastava na daljinu ostavili tragove i kad smo se vratili u normalu vidjeli smo da nam svima najviše nedostaje taj živi kontakt, razgovor, fizička blizina. Jedva smo čekali da se vratimo u školu i da se vidimo. I tako je i sada. Učenici jedva čekaju praznike, a onda im jako nedostaje škola i nestrpljivo čekaju rujan da se ponovno nađemo.

Glavni fokus nam je briga o mentalnom zdravlju jer je sve više poteškoća. I učenici i mi odrasli sve se teže navikavamo i prihvaćamo situacije koje su preteške. Stresa je sve više, puno je simptoma depresije, anksioznosti, samoozljeđivanja, teškoća sa spavanjem, poremećaja prehrane i sad sve više individualno radim s učenicima, a uz to su i radionice kojima im želim ojačati psihološku otpornost. Moramo učenike pripremiti za stvarne situacije u životu za koje nisu spremni, jer život se sastoji od pobjeda i poraza, od uspjeha i neuspjeha, od dobrih i neugodnih doživljaja. Nije sve med i mlijeko. Život nije 5,0. 

I putem radionica za učenike i roditelje svima želimo osvijestiti činjenicu da nije sramota javiti se psihologu i potražiti pomoć u bilo kojem trenutku. Vidimo da svi ti napori imaju efekta jer nam se učenici javljaju, kao i njihovi roditelji, i traže savjet ili pomoć ‒ opisuje Katarina Biondić Kaštela, a pedagoginja Vlatka Prpić dodaje:

‒ Trudimo se od generacije do generacije prilagođavati programe i vještine koje im želimo prenijeti i usaditi. Recimo, godinama radimo radionice „Učiti kako učiti” namijenjene učenicima koji su krenuli u peti razred, jer vidimo da im je to potrebno. Važno nam je da ne padnu u obrazovnim postignućima jer mogu stradati i emocionalno, pada im slika o sebi. U posljednjih nekoliko godina upravo smo zbog korone, čiji se tragovi tek sada vide, stavili naglasak na mentalno zdravlje. I s roditeljima puno radimo, jer se vrlo često roditelji postavljaju jako zaštitnički, a znamo da život ima i uspone i padove, i poraze i pobjede, i nije dobro dijete stalno štititi od nečega, od neuspjeha, jer i neuspjeh je dio života. I moramo roditeljima osvijestiti činjenicu da smo na istoj strani, da nam je zajednički interes sreća i zadovoljstvo njihova djeteta. Lijepo je da nas roditelji podržavaju, čak do te mjere da smo ove godine ukinuli donošenje mobitela u školu i toga se pridržavaju i učenici, ali i mi odrasli. Naime, učenici su zaboravili razgovarati. Stoje u grupi i dopisuju se na mobitelima – to je česta slika koju smo željeli eliminirati.

Ono što je najvažnije, mi u stručno-razvojnoj službi uvijek u prvi plan stavljamo potrebe učenika koji nam pokuca na vrata. Razgovor i pomoć učeniku uvijek je prioritet i nikad nam ne će u prvom planu biti ispunjavanje administrativnih obveza za koje se uvijek nađe vremena, ali naša promptna reakcija, razgovor, pomoć ili traženje rješenja s učenikom uvijek nam je na prvome mjestu. Kad je riječ o radu s darovitim učenicima mi smo se upustili u to prije 16 godina, a sad smo konačno dobili i pravilnik o radu s darovitima pa i neki novac da možemo konkretno raditi i izabrali smo područje robotike, a u tome sudjeluje puno učitelja koji prolaze edukacije kako bi s učenicima suvremeno mogli proći sve ono što robotika zahtijeva od nas ‒ objašnjava Vlatka Prpić.

Obrazovanju prethodi, naravno, odgoj. Zapravo, obje bi funkcije trebale ići ruku pod ruku. Odvajkada je poznato, što se odgoja tiče, da sve dolazi od doma i obitelji. 

‒ Obiteljski i institucionalni odgoj trebali bi se nadopunjavati. U tom smislu škola mora biti više od fizičkog prostora omeđenog zidovima, odnedavno sa strogim ili manje strožim režimom ulaska i izlaska, u kojemu svakodnevno borave djeca i odrasli, ona mora biti više od mjesta pukog prenošenja znanja ‒ kaže ravnatelj Posarić i nastavlja:

‒ Upravo je škola mjesto u kojem do izražaja dolazi isprepletenost međusobnih odnosa svih dionika odgojno-obrazovnog procesa. Riječ je, ponajprije, o odnosu učenika i učitelja, učenika međusobno, učitelja u zbornici, učitelja i ravnatelja, roditelja i učitelja, odnosno ravnatelja. Ništa manje važni nisu ni odnosi prema nenastavnom osoblju. Na moje veliko zadovoljstvo, ravnatelj sam škole u kojoj vladaju vrlo dobri odnosi kako među zaposlenicima škole tako i među učenicima, u kojoj je prisutan pozitivan stav prema učenju i poučavanju, u kojoj se naglašava i pohvaljuje uspjeh. Često prošećem hodnicima škole kada učenici dođu na nastavu ili se spustim do ulaznih vrata kako bih ih pozdravio i razmijenio riječ-dvije s nekima od njih. I taj me moj, gotovo svakodnevni, ritual uvijek oraspoloži, popravi i najgori dan. Neprocjenjivo je to iskustvo kada, primjerice, nakon praznika na ulaznim vratima škole dočekate učenike i svjedočite njihovoj radosti ponovnog susreta. U školi smo upravo radi njih, stoga bi to razdoblje njihova života trebalo biti obilježeno pozitivnim iskustvima, osjećajem sigurnosti i pripadanja.

Za kraj, poslužio bih se Goetheovim riječima: „Polje života rodit će, ovisno o našemu trudu, ili trnjem ili cvijećem.” U našoj se školi trudimo da to doista bude tako – kako u prenesenom tako i u pravom smislu tih riječi, o čemu svjedoče i naše rascvjetale ruže u školskom vrtu znakovita imena – Grande Amore ‒ zaključuje ravnatelj Marijan Posarić.