Počinje dok su hodnici još tihi, učionice prazne, a u školskom dvorištu još se ne čuje dječji smijeh. Tada počinju posljednje pripreme: dogovori, rasporedi, zaduženja, sastanci, planovi, telefonski pozivi, poruke i provjere. I ono pitanje koje se u tim danima neizbježno ponavlja: Jesmo li sve pripremili? Početak školske godine nikada nije posao samo jedne osobe. Dok učitelji uređuju učionice i pripremaju se za susret s novim učenicima, stručni suradnici promišljaju kako odgovoriti na potrebe djece, roditelja i učitelja. Pomoćnici u nastavi pripremaju se ponovno biti oslonac onima kojima je njihova blizina i podrška posebno potrebna. Administrativno-tehničko osoblje brine se da škola bude čista, sigurna, uređena i spremna. Netko uređuje interijer, netko eksterijer, netko provjerava prostor i opremu. Tajnica povezuje bezbroj administrativnih obveza, voditeljica računovodstva brine se o poslovima bez kojih svakodnevni život škole ne bi mogao funkcionirati. A ravnateljica? Ona u tim danima pokušava povezati sve niti – ljude, obveze, rasporede, planove i nepredvidive situacije koje, kao po pravilu, uvijek pronađu put baš u posljednjim danima prije početka nastave. I dok gledam sve te ljude kako se vraćaju svojim poslovima, svatko sa svojim zadacima i odgovornostima, ponovno shvaćam koliko je malo toga u školi zapravo posao samo jednog čovjeka. Iza uredne učionice stoji nečiji trud. Iza sigurnog i uređenog prostora nečije vrijedne ruke. Iza rasporeda, dokumenta, pripreme, razgovora i svakog riješenog problema stoje ljudi koji svoj posao često obavljaju daleko od pogleda učenika i roditelja. A upravo oni omogućuju da prvoga dana sve izgleda jednostavno. Da učenik uđe u učionicu i pronađe svoje mjesto. Da ga dočeka učitelj. Da ga netko sasluša, pomogne mu, ohrabri ga ili mu jednostavno pruži ruku. I možda je upravo to najljepša slika početka školske godine. Ne velika svečanost. Ne savršeno posloženi planovi. Nego ljudi koji znaju da jedni bez drugih ne mogu. Ljudi koji, svatko sa svojim znanjem, iskustvom i odgovornošću, stvaraju prostor u kojem će djeca učiti, odrastati, griješiti, pokušavati i uspijevati. Zato je rujan uvijek više od novog datuma u kalendaru. On je trenutak kada ponovno krećemo. Zajedno. Bit će dana kada će biti teško, kada ćemo imati različita mišljenja i kada će nam nedostajati vremena i strpljenja. Ali vjerujem da ćemo, kao i toliko puta dosad, pronaći način da jedni drugima budemo oslonac. Jer prava snaga jedne škole ne vidi se samo u njezinim rezultatima. Vidi se u trenutku kada netko zastane da bi pomogao drugome. Kada se odgovornost ne prebacuje, nego dijeli. Kada se problem ne promatra sa strane, nego se zajedno traži rješenje. Kada svatko od nas zna da njegov posao možda jest samo jedan dio cjeline, ali da bez tog dijela cjelina ne bi bila potpuna. I zato, prije nego što se začuje prvo školsko zvono i prije nego što hodnike ponovno ispune dječji glasovi, želim zahvaliti svima koji su već počeli stvarati novu školsku godinu.