Ravnatelji sa svojim zaposlenicima čine jedinstven tim

Petnaestog dana veljače sada već davne 1995. godine osnovana je Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola. Prošlo je punih 30 godina od tada, a svoj veliki jubilej udruga će obilježiti u sklopu državnog skupa za ravnatelje osnovnih škola s temom „Roditelji i škola”, koji će se održati u Dubrovniku od 10. do 12. ožujka i koji zajedničkim snagama organiziraju HUROŠ i Agencija za odgoj i obrazovanje. Među predavačima su Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, psihijatar Darko Marčinko, Toni Maglica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, pravna savjetnica Olivera Marinković, a skupu će nazočiti i bivši predsjednici HUROŠ-a Boro Stipić, Tomislav Horvat i Nikica Mihaljević. O stručnom skupu i obilježavanju obljetnice razgovaramo s Antonijom Mirosavljević, predsjednicom HUROŠ-a. ‒ Pedagoški trokut škola-dijete-roditelj uvijek je aktualna tema, a u posljednje vrijeme to se posebno naglašava jer roditelji si uzimaju za pravo raspravljati o odgojno-obrazovnom procesu, o satnici i mnogim drugim temama, oni zahtijevaju od škole, ravnatelja i učitelja sve i svašta. S Udrugom hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja višekratno smo predlagali, a naši su predstavnici uključeni u najrazličitije radne skupine i u razgovore o odgoju i obrazovanju na svim razinama, da zakonski treba definirati što roditelj može, a u što ne može ulaziti, propitivati i zahtijevati. Primjerice, da se roditelj mora najaviti ako želi doći u školu razgovarati o vlastitom djetetu, jer su roditelji znali na najmanju zabilješku u e-Dnevniku dojuriti u školu i tražiti neku svoju „pravdu”. Odnos škole i roditelja sve je izazovniji. ‒ Naravno. Nedavno smo imali panel-raspravu o maturalcima i školskim izletima pa se moglo čuti da su lani roditelji osnovaca ispraćajući djecu na maturalac doslovce pred autobus donijeli i alkohol i cigarete za svoje četrnaestogodišnjake. Sada ta škola ne želi više organizirati takva putovanja pa se roditelji jako bune, a ne uviđaju da su oni krivci za takvo postupanje škole. Mnoge škole organiziraju izlete, ne odustaju od tih zahtjevnih programa jer to je dopuna redovnoj nastavi, učenici se osamostaljuju, socijaliziraju i sve je to važan dio odrastanja. Voljeli bismo da roditelji osvijeste jednostavnu činjenicu, a to je da su oni i svi djelatnici škole na istoj strani i da nam je zajednički cilj dobrobit i optimalan razvoj svakog učenika. I da smo mi u školama najstručniji da procijenimo svaku spornu situaciju i da ponudimo rješenja, a ne da se loptice prebacuju s ministarstva na osnivače škola, pa s osnivača na nas, a da rješenje nerijetko izostane. Zato inzistiramo na međuresornoj suradnji koja je neophodna, jer kad svi čimbenici nisu uključeni i ne odrade svoje zadaće onda opet negdje zapne i nema zadovoljavajućeg rješenja. Sve je pooštreno i uvođenjem Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama. ‒ Uveden je protokol i moj je stav da škole