Moje posljednje natjecanje i dva državna prvaka!

Sve više djece dolazi pod ogromnim pritiskom roditelja. Ima učenika koji pucaju pod pritiskom očekivanja, dolaze u kabinet i plaču

Nakon 35 godina karijere u prosvjeti, brojnih generacija učenika kojima je prenosila znanje i vodila ih do uspjeha na natjecanjima, profesorica biologije Žaklin Lukša odlazi u prijevremenu mirovinu. Riječ je o nastavnici koja je mentorirala mnoge uspješne učenike, pa će tako Gimnazija Josipa Slavenskog u Čakovcu ostati bez iznimnog člana kolektiva. No, za profesoricu Lukšu to je željena životna promjena. Kaže kako odluku o odlasku iz škole donosi mirna i zadovoljna. U mirovinu odlazi 1. rujna, a priznaje da se tom trenutku iskreno veseli. 

– Kažu mi kolegice da dugo nisu vidjele nekoga tko se tako veseli mirovini. I stvarno je tako. Osjećaj je jako dobar – govori uz osmijeh. 

Pred njom su novi planovi i novi ritam života. Najviše se raduje putovanjima.  

– Volim putovati. Proputovala sam dosad više od 70 zemalja i sada ću napokon imati vremena planirati putovanja kad je povoljno, a ne samo tijekom školskih praznika – kaže.

Emocija i interes

No, unatoč veselju zbog novog životnog razdoblja, priznaje da će joj škola ipak nedostajati. 

– Falit će mi djeca, to sigurno. Ali to se kad-tad treba dogoditi – kaže, objašnjavajući pritom da su odluci o ranijem odlasku u mirovinu kumovali i osobni zdravstveni razlozi. 

Njezini su učenici redovito osvajali najviša mjesta na natjecanjima iz biologije. Ove su godine dva učenika postala državni prvaci, što smatra posebnim završetkom svoje nastavničke priče. 

– To je stvarno prekrasan kraj karijere. Moje posljednje natjecanje i dva državna prvaka – mislim da mentor teško može poželjeti ljepši završetak – veli.

Na pitanje što je ključno za uspješan mentorski rad, odgovara vrlo jednostavno – emocija i iskreni interes. 

– Važno je da djeca osjete imate li žar prema njima i biologiji, ali i oni moraju biti motivirani, iako ste katkad zadnji kotačić koji ih gurne u tom smjeru. I to je lijepo osjetiti – kaže.  

Ističe kako nastavnik može imati vrhunsko znanje i savršeno pripremljena predavanja, ali bez stvarne energije i povezanosti s učenicima rezultat često izostane. 

O svom odabiru nastavničke profesije nimalo ne dvoji: iako je dio profesionalnog puta provela izvan obrazovnog sustava, vrlo je brzo shvatila da je njezino mjesto ipak u učionici. 

– Nakon nekoliko godina rada u školi otišla sam u privatni sektor, radila sam u komercijali u dvije tvrtke. Ali nakon tri godine rekla sam sama sebi – dosta, prodala sam sve što sam trebala prodati u životu i vraćam se u školu. I nikad nisam požalila zbog toga, dapače. Mislim da je ovo jednostavno bilo zanimanje za menUtjecaj promjena

Za sebe kaže da je još od djetinjstva željela postati profesorica biologije. 

– Često se šalim kad me netko pita kako sam, pa kažem: 'Super, gnjavim djecu i još dobivam plaću za to' – smije se i dodaje: – Zapravo volim svoj posao i mislim da klinci to osjete.

Govoreći o promjenama tijekom desetljeća rada, kaže kako se možda više promijenilo društvo nego sama djeca. 

– Djeca jako osjete koliko smo mi posvećeni tome i koliko imamo volje i želje prenijeti im. Naravno da svi imamo loše dane i da nismo uvijek dobre volje, ali kad uđete u razred klinci vas dignu iz pepela. Nekad vas i razljute, naravno, ali to vas drži u razredu ako to volite. To je kao kad slušate nečije predavanje. Može biti divno, ali ako ne osjetite žar i emociju, to nije to – objašnjava. 

Nju je za biologiju zainteresirala kolegica Tea Dragić Runjak. Profesorica Lukša radila je u Graditeljskoj školi, u dvije osnovne škole, Gospodarskoj školi, a kad je profesorica Dragić Runjak postala ravnateljica Gimnazije u Čakovcu, ponudila joj je njezino mjesto nastavnika biologije u toj školi. – Na njezinom sam mjestu, mogu reći, procvala. Dala mi je iskru, temelj, a poslije sami gurate, morate imati 'propeler v riti' – ilustrira čakovečka biologinja i uspoređuje današnje školsko okruženje s onim kad je počinjala raditi: 

– Djeca su uvijek djeca, isprobavaju, ali ako im nešto date, oni će to i vratiti. 

Ipak, smatra da današnje društvene okolnosti stvaraju dodatne pritiske na školu i nastavnike. Promijenila se okolina, promijenili su se roditelji, očekivanja, pritisci. Sve to utječe na školu, kaže LukMladi nastavnici

Posebno je zabrinjava što dio mladih nastavnika već na početku karijere djeluje nezainteresirano i bez motivacije. 

– To mi je možda najtužnije, vidjeti mlade koji tek počinju raditi, a već nemaju volje za to – kaže i dodaje kako nitko ne bi trebao ostajati u poslu koji ne voli jer to je u ovom slučaju kazna i za vas i za djecu, smatra. Njoj pak najveća nagrada dolazi od bivših učenika. 

– Nedavno sam se susrela s jednom učenicom koja se sjetila da sam uvijek bila nasmijana. Možda se neće sjetiti svih detalja mitoze, ali sjećat će se emocije – ističe. 

Govoreći o reformama obrazovanja u kojima je u jednom trenutku i sama sudjelovala, profesorica Lukša ne krije razočaranje načinom na koji se promjene (ne) provode: 

– Kod nas se stalno kreće u neke velike reforme, puno se priprema, a onda sve stane, godinama se više time nitko ne bavi. Nema kontinuiteta. Zapravo su u pitanju političke igre, a to sa školom i kvalitetom ljudi u njoj nema nikakve veze.   

Kad je riječ o današnjim okolnostima rada u školi, velik problem vidi i u pritiscima kojima su učenici izloženi. 

– Sve više djece dolazi pod ogromnim pritiskom roditelja. Ima učenika koji pucaju pod pritiskom očekivanja, dolaze u kabinet i plaču – navodi. 

Dodaje kako roditelji često, i nesvjesno, djeci postavljaju ciljeve koje ona ne mogu dosegnuti, nesvjesni da time rade najveću štetu upravo vlastitoj djeci. Smatra i da hrvatski obrazovni sustav u nekim područjima još uvijek ima previše tolerantan odnos, posebno prema izostancima i prepisivanju. Vani su takve stvari puno strože regulirane, a kod nas se često gleda kroz prste, ističe. 

Čakovečka profesorica budućim nastavnicima šalje nedvosmislenu poruku: „Ako volite djecu i znanje, škola je prekrasan posao. Ako ne volite, onda nemojte ostati u tome. Djeca osjećaju kada netko radi srcem”, poručuje. S osmijehom dodaje kako danas među njezinim bivšim učenicima ima liječnika, znanstvenika, ali i mesara koji joj, kaže u šali, uvijek donesu najljepše šnicle. 

– Imam čak i 'privatnog' liječnika – bivšeg učenika – koji me i odveze u bolnicu kada treba – smije se.