Broj mladih koji nisu zaposleni, ne školuju se i ne polaze stručno osposobljavanje jedan je od ključnih izazova suvremenih europskih društava. Dok se mnoge zemlje bore da mlade zadrže u obrazovanju i približe ih tržištu rada, Nizozemska se izdvaja kao primjer uspješnog modela.
U toj zemlji samo 4,9 posto mladih između 18 i 24 godine pripada takozvanoj NEET populaciji, odnosno skupini koja nije ni u obrazovanju, ni zaposlena, ni u sustavu stručnog osposobljavanja. Upravo ta niska stopa razlog je zbog kojeg se nizozemski pristup često analizira kao potencijalno rješenje za smanjenje broja mladih koji ostaju bez jasnog profesionalnog puta.
Osnovno načelo
Osnovno je načelo nizozemskog pristupa ideja da nijedna obrazovna odluka ne mora biti konačna. Mladi se rano usmjeravaju u skladu s interesima i sposobnostima, ali sustav omogućava prelazak između smjerova, dodatno školovanje i kasnije dokvalifikacije. Na taj se način smanjuje rizik da mladi prerano napuste obrazovanje ili se „zaključaju” u izbor koji im ne odgovara.
Jedna je od ključnih karakteristika nizozemskog modela snažna veza između obrazovanja i gospodarstva, uz usporedno razvijenu mrežu podrške koja reagira prije nego što mladi napuste sustav. Stručno obrazovanje nije promatrano kao alternativa akademskom putu, već kao ravnopravan model koji vodi k stabilnom zaposlenju. Učenici tijekom školovanja stječu praktično iskustvo, dok tvrtke aktivno sudjeluju u kreiranju obrazovnih programa. Time se smanjuje jaz između teorije i realnih potreba tržišta rada.
Istovremeno, sustav se oslanja na rano prepoznavanje rizika od napuštanja škole. Posebna pažnja posvećuje se praćenju izostanaka i pada motivacije kod učenika, a škole reagiraju na prve signale problema, prije nego što dođe do potpunog ispadanja iz obrazovanja. U proces su uključene i lokalne institucije koje dodatno prate pohađanje nastave i pružaju podršku, što omogućava intervenciju u trenutku kada su izgledi za povratak najveći.
Mreža podrške
Ovakav pristup dopunjen je povezanom mrežom podrške u kojoj su škole, poslodavci, socijalne službe i organizacije civilnog društva međusobno koordinirani. Mladi koji napuste školu ili ostanu bez posla ne ostaju bez institucionalnog oslonca, već se usmjeravaju prema novim programima obrazovanja ili zapošljavanja. Cilj je da se prekid između obrazovanja i rada svede na minimum te da se osigura kontinuitet u njihovu uključivanju u sustav.
Nizozemski primjer pokazuje da uspjeh ne ovisi o jednoj mjeri, već o sustavu koji mladima stalno nudi sljedeći korak. Umjesto prekida između obrazovanja i rada, razvijen je kontinuitet koji omogućava lakši prelazak iz jedne faze u drugu i smanjuje rizik od dugoročnog napuštanja sustava. (ič)
Prema BizLife
