Čime se mjeri školski uspjeh

Doživljavaju li učenici školu kao izvor stresa i narušavanja mentalnog zdravlja te kako učenici, roditelji i društvo definiraju i vrjednuju školski uspjeh i neuspjeh bila su dominantna pitanja na panel-raspravi pod naslovom Čime se mjeri školski uspjeh (Koliko si dobio?) koju je prošloga tjedna organizirao Hrvatski pedagoško-književni zbor, a bila je namijenjena odgojiteljima, učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima i ravnateljima odgojno-obrazovnih ustanova. Na panelu su govorili stručnjaci iz područja pedagogije, socijalnog rada i psihoterapije Ivana Šešo, ravnateljica Obiteljskog centra Hrvatske, Tina Peraica, socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja u Klinici za psihijatriju KB Dubrava, Jelena Smirčić iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad te Nedjeljko Marković, predsjednik Pragme i Hrvatske mreže protiv siromaštva, a uz njih su svoja iskustva iz prakse podijelile Tihana Koren, ravnateljica Dječjeg vrtića Bukovac, Nikolina Matovina Hajduk, učiteljica razredne nastave u OŠ Pavleka Miškine u Zagrebu, Andrea Santini, pedagoginja u Dječjem vrtiću Trnsko, Andrea Bosanac, profesorica hrvatskog jezika u OŠ Kajzerica i Željka Gregorin, pedagoginja u I. gimnaziji Zagreb. Pitanje je što mjerimo kad mjerimo školski uspjeh. Sve kreće iz obitelji u kojima se usvajaju prvi sustavi vrijednosti, obrasci očekivanja. S čime se roditelji najčešće suočavaju? Ivana Šešo rekla je da Obiteljski centar puno surađuje sa školama i roditeljima u smislu edukacije i emocionalnog opismenjavanja i razvoja empatije, a u centar dolaze i anksiozna i tjeskobna djeca zbog nemogućnosti nošenja sa stresom. Tina Peraica je naglasila da većina psiholoških problema kreće kod djece vrlo rano, već s drugom godinom života, a anksiozni poremećaji češći su kod djevojčica. Tihana Koren istaknula je da se već u vrtićkoj dobi susreću s nekim poremećajima. Roditelji nisu svjesni kad je dijete spremno za polazak u školu, puno roditelja forsira pripreme za školu, vježbanje grafomotoričkih vještina, dok istodobno zanemaruju socijalne odnose, psihološke aspekte osobnosti, samostalnost djeteta. Zbog silne želje za uspjehom roditelji često opterećuju mališane nekim dodatnim aktivnostima pa oni nemaju vremena za slobodnu igru, za druženje s obitelji. Andrea Santini smatra da roditelji svaku aktivnost svog djeteta pretjerano pohvaljuju, a kad pohvala izostane, dijete osjeća nelagodu pa već petogodišnjaci gube samopouzdanje. Današnji odgojni stil lišava djecu frustracije, djeca ništa ne čekaju, sve mora biti odmah, a kad dijete krene u školu odjednom postoje obveze i zadatci koji nisu zabavni ni ugodni. I to im stvara nervozu. Nina Matovina Hajduk istaknula je da nije dobar roditelj koji djetetu sve dopušta, nego kad zna postaviti granice u određenoj situaciji. U školi se često susrećemo s pretjeranom roditeljskom zaštitom djece jer misle da dijete ne smije biti ljuto, tužno, frustrirano i da sve mora biti lijepo. Dovedu dijete do škole i ljube ga i pozdravljaju se kao da se rastaju od