Dobro je govoriti o ADHD-u

Dobro je da se o ADHD-u opet govori. Ali to treba biti zadatak doista kompetentnih stručnjaka, da šteta ne bi bila veća od koristi Uvijek je bilo učitelja koji, iako su prošli edukacije, nisu iskreno prihvatili naučeno niti se držali uputa za rad s djecom. Njihovo je opravdanje bilo: „Može, ali neće” Nedavno sam upoznala dragu i vrlo uspješnu gospođu, majku sad već odraslog sina. Dok je odrastao i školovao se, prije dvadesetak godina, pa i više, napatila se. Navodno je imao ADHD (engleski – Attention Deficit Hyperaktivity Disorder – sindrom nedostatka pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti), ali nitko od djelatnika u školi, napose učitelji, nisu imali razumijevanja za njegovo specifično funkcioniranje i poteškoće koje su iz toga proizilazile. Dapače, samo su mu pogoršavali situaciju i zagorčavali život brižnoj majci, očito pametnog jedinca, ali sa specifičnim poteškoćama koje su priječile da njegove visoko razvijene sposobnosti dođu do izražaja. Nedostatak samopoštovanja U stručnoj službi zapravo su imali razumijevanja, ali njihov utjecaj na učitelje i nastavnike bio je minimalan. Patnja zbog neznanja, nerazumijevanja, skotoma, neempatičnih učitelja, u najširem smislu riječi te etiketiranja djeteta i nadograđivanja novih poteškoća u njemu... trajala je tijekom cijelog njegova školovanja, priča i do danas nesretna majka. Oca nije ni spomenula. No, majke ne odustaju. Provela je uspješno (ali s ožiljcima) sina i sebe golgotom školovanja i sad je on uspješan pomorac. Ali, balast traume školovanja punog etiketiranja još tinja u njemu i povremeno ga zaskoči, ometajući ga ponajviše u zasnivanju vlastite obitelji. Nedostatak samopoštovanja, čiji je uzrok traumatizirajuće ponašanje i odnos važnih drugih prema njemu dok je odrastao učinili su da se teško snalazi u procesu sazrijevanja i ovladavanja nekim životnim vještinama. Samopouzdanje mu je raslo pomacima i uspjesima u struci, uz potporu majke, ali za potpunu zrelost osobe ono mora biti u kompletu sa samopoštovanjem, čega mladi čovjek i dalje nema dovoljno. Možda još nije kasno za nadogradnju?! Brojni upiti Ah, taj ADHD! Kad sam ja, prije mnoooogo godina, studirala svoju čarobnu psihologiju, za njega i o njemu nije se baš puno znalo. Nešto malo informacija o poteškoćama koje bi mogle biti to, ali pod drugim nazivom, dobili smo u predmetu Psihopatologija djetinjstva i mladosti. No, kad sam postala mladi psiholog i, bez obzira na činjenicu da sam bila i klinički, osjetila sam čari rada na mjestu školskog psihologa i tu ostala, da, tad se već počelo o tome govoriti i krenule su edukacije. No, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća (!) naziv je bio MCD (minimalna cerebralna disfunkcija). Sluteći da se u tim edukacijama može tražiti rješenja za poteškoće koje u školovanju imaju neki učenici, uronila sam u tematiku i počela se time intenzivno baviti. S vremenom je MCD zamijenjen nazivom ADHD. Barem dvadesetak godina to je bila top tema. Puno se o tome govorilo, učilo, na tome