Volim svoj posao jer je dinamičan i pun izazova. Katkad ne volim svoj posao jer je – upravo takav. A katkad trebam mir i smirenost, dnevnu rutinu i opuštenost Obiteljska situacija – složena. Učenik živi samo s majkom. Vrtimo se u krug. Još jedan učenik koji treba sigurnost, razumijevanje, toplinu doma i obitelji. Ono što umjesto toga dobiva sve je suprotno od prvog navedenog Hodali su krajem nogostupa kao da se sklanjaju nevidljivim šetačima i tek nakon tko zna koliko koraka, koje su nastojali uskladiti zagledajući vrhove cipela, mladić se usudio progovoriti: – Mirjam, pobjegnimo iz grada! Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog bora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao). Evelina Kovačić Šimunić Paralelni svijet Još jedno maglovito jutro. Gotovo kao i svako drugo jutro kad prijeđeš most. S druge strane mosta kao da bi trebao stajati natpis „Dobrodošli u drugi svijet”. I dok se oko navikava na maglu, neuroni u mozgu pripremaju se za novi radni dan. S jedne strane, svaki dan je nakon što prijeđeš most maglovit i predvidiv, a s druge strane, ulaskom u tu bučnu zgradu nakon mosta svaki dan je nepredvidiv. Koji paradoks. Kao da živiš u nekom paralelnom svijetu. Zaustavljam automobil na parkiralištu. Parkirnog mjesta opet nema. Imam osjećaj kao da nas ovdje radi „previše”, a ipak nas nema dovoljno. Ponovno palim automobil i parkiram se u blizini, ispred pošte. U ovom je selu već 10 godina sve isto, prolazi mi kroz glavu. Njušim miris staje u zraku, čujem kravice i osjećam toplinu, toplinu poznatog, toplinu domaćeg. Hodam srednje brzim korakom, ni prebrzo, ni presporo jer ne znam što me danas iza zidova ove zgrade očekuje. Ulazak u zgradu je poprilično ležeran uz par usputnih „Dobro jutro!”. Prije nego što nastavim ćaskanje s kolegama standardno tražim ključ kojim otvaram vrata ureda. Traženje ključa po torbici ravno je misiji spašavanja vojnika Ryana. Nakon što ga napokon pronađem ulazim u svoju oazu, u svoj mir. U svoj paralelni svijet. Prostorija s dušom Kava. To je sve što ti treba ujutro. To je ono što ti treba da započneš dan; radni dan, neradni dan, bilo koji dan. I dok žurno koračam prema prostoriji u kojoj je kuhalo za kavu, usput se zaustavljam i odgovaram na pitanja kolega. „Je, je Ivo ti je takav, on ti more, ali je len.” Floskule na koje smo već navikli, ali meni je u glavi samo jedno - treba mi kava. Volim ulazak u tu