Možemo li barem malo olakšati ulazak u učionice onima koji se, unatoč svemu, ipak odluče biti nastavnici matematike, ali i svih drugih predmeta?
Trebam i želim pisati o školskim temama, no ne znam odakle početi – od mladih profesora ili od onih koji su već odradili dobar dio staža i imaju što reći, ako ih netko uopće želi čuti? Možda od onih čija se struka iznimno traži, onih koji predaju obavezne predmete na maturi ili onih u osnovnim školama koji se svakodnevno susreću s nizom situacija na koje ih nitko nije pripremio? Možda pak treba pisati o učenicima i njihovu viđenju škole i predmeta, o roditeljima od kojih nemali broj još jednom „ide u školu” i čita lektiru, o državnoj maturi i svemu što ona nosi, o ravnateljima i njihovoj odgovornosti za sve što se događa u školi, o zakonskoj regulativi, pravilnicima, procedurama i administraciji koja buja, a ljudi nedostaje ili o mladima koji se danas nose sa sve većim izazovima. Otvara se bezbroj tema...
Nekako me najviše zaokuplja tema mladih nastavnika i svega onoga s čime se susreću kad se zaposle – ponajviše profesori matematike i fizike.
Iako sam kao profesorica matematike i fizike bila mentorica mladim nastavnicima i po zvanju sam savjetnica (odnedavno u mirovini), a zatim kao ravnateljica s njima prolazila sve te situacije, nisam htjela upasti u zamku neobjektivnosti. Zato sam razgovarala s nekoliko mladih profesora matematike – neki od njih već imaju nekoliko godina staža, neki su napredovali u zvanju, neki završili nastavnički smjer, a neki inženjerski pa naknadno položili pedagoške predmete i metodike, dok su neki tek počeli raditi. Svi su pak završili zagrebački PMF.
Pitala sam mlade kolege kako im je bilo prvih dana u školi, kad su ušli u razred, jesu li bili spremni na ono što ih je dočekalo, koliko su se osjećali sigurno, jesu li imali tremu i što misle da bi trebalo promijeniti kako bi ih sustav osnažio i bolje pripremio za posao. Odgovori se, naravno, razlikuju od osobe do osobe, ali zajednički je nazivnik svima isti: bilo im je jako teško i stvarnost u učionici uvelike se razlikuje od onoga što se uči na fakultetu.
Fakultet im je dao dobro stručno znanje, široko, naučio ih je razmišljati, povezivati. Naročito su zahvalni na metodikama koje su ih osposobile za nastavu. I na stručnoj praksi ali bi povećali tu praksu. Stručnu praksu imaju zadnju ( petu) godinu, jedan semestar u osnovnoj školi, jedan u srednjoj, 48 sati slušaju predavanje mentora, oni izvode nastavu 6 sati te još jedan sat koji im je ispitni i tada dolazi profesor s fakulteta na taj sat i donosi ocjenu ( uz mentora) o kvaliteti tog sata te je li kandidat prošao ili nije na tom ispitu.
E sad... Student dobije mentora i s njim tijekom tih 48 sati prolazi gradivo. To traje oko tri mjeseca, vrlo brzo prođe i u tom se vremenu obrade možda dvije nastavne cjeline. Zatim odlaze drugom mentoru u srednju školu. Prijedlog je mladih kolega da bi im bilo dragocjeno vidjeti kako nastava izgleda kod više različitih mentora, osobito u srednjim školama, da iskuse rad i u strukovnoj školi, i u općoj, i u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji, jer su to posve različita iskustva. To se uopće ne čini nemogućim. Sigurno u svim vrstama škola ima profesora koji bi rado primili studente i podijelili svoja iskustva. Naposljetku, imamo profesore u zvanjima mentora i savjetnika – zašto ne bi imali obvezu primanja studenata? Zaista mislim da bi ih bilo korisno uključiti u taj proces, iako sam svjesna da se kod nas odmah nađe stotinu razloga zašto nešto ne može, zašto je komplicirano, dopušta li to zakon, i tako unedogled. No uvjerena sam da ćemo, odbacimo u startu svaku ideju, ostati točno tu gdje jesmo.
Velik je problem i sastavljanje ispita znanja. Kako odabrati zadatke da obuhvate cijelo gradivo koje se provjerava, koliko ih staviti, kako ih bodovati i odrediti pragove za ocjene? Na fakultetu se to obrađuje u sklopu seminarskog rada, na praksi možda jednom ili dvaput – a pitanja je milijun. Tu na scenu stupaju mentor koji vodi pripravnika do stručnog ispita i kolege iz stručnog vijeća. Razgovora i primjera ispita na tu temu nikad dosta, kao ni osobne intrinzične motivacije mladog nastavnika da skuplja informacije i čita stručnu literaturu. No tu otvaramo još jedan problem: prilikom upisa na fakultet nitko ne procjenjuje motive kandidata, njihove komunikacijske vještine, empatiju ni emocionalnu inteligenciju.
A onda dolaze i učenici s teškoćama, pa daroviti učenici, pa upravljanje razredom, razni zakoni i pravilnici... Tek dolaskom na radno mjesto mladi nastavnici doznaju da postoji statut škole, da se s razrednog vijeća i drugih sastanaka vode zapisnici u točno određenoj formi, što znače klasa i urudžbeni broj…
Tu je i e-Dnevnik, netko im mora pokazati kako se ispunjava i kako se unose podaci. I sve se to uči u hodu – između satova, pod odmorom ili nakon nastave. Nitko im nije mogao ništa pokazati prije početka nastave jer se tada još nisu ni zaposlili.
Mladi profesor ulazi u učionicu, nesiguran u sve, prepun strahova, kao da je bačen lavovima da se bori za život. A u učionici je pred njim lepeza učeničkih osobnosti. Neki s teškoćama, treba im prilagoditi gradivo, nekad samo font slova ili rečenicu. Netko je primjerice nadaren za matematiku pa mu je dosadno i zabavlja se s onima oko sebe. Tada se očekuje da mu profesor ponudi nove, malo zahtjevnije zadatke i to, naravno, i pregleda. Jedan pak ništa ne zna pa je i njemu dosadno i k tome je nemiran, opterećen poviješću lošeg ponašanja iz prethodne škole; drugi je pun straha od škole, ne smiješ ga ni pogledati, sav se stisne; treći je usamljen, sjedi sam i ni s kim neće razgovarati. Netko bi pak profesora uvjeravao da je baš tako kako je on napisao dobro, iako profesor kaže da nije… „Ali zašto nije, ja imam pravo na svoje mišljenje i hoću da mi to objasnite odmah i sada!”
Kako preživjeti? Kada napraviti pripremu i odabrati zadatke primjerene navedenim situacijama?
Iako su nakon ispita ocjene, po Gaussu, dobro raspoređene, na adresu školu stižu e-mailovi roditelja (djece iz prvog dijela krivulje) s napomenom da profesor ne zna predavati, da u školi rade jedno, a na ispitu pišu drugo, da je profesor strog (ili da nije a trebao bi biti), da su učenici nemirni na satu, da ga se boje pitati što im nije jasno, da je instruktor rekao da njegovo dijete zna bar za četvorku, a, eto, dobio je jedinicu, da je roditelj s njime radio i da je sve znao pa da nije moguće da je loše napisao ispit, da je dosad uvijek imao petice iz testova, a sad odjednom jedan... Problem je sigurno u profesoru… Jer nije ništa upisao u bilješke pa roditelj ne zna što učenik ne zna. Valjda bi učenik trebao znati što ne zna i što treba učiniti da bi napredovao, npr. redovito pisati domaće radove.
Nekako je prošao taj dan… pa sljedeći… i sljedeći… S vremenom ipak postaje malo lakše.
Prilikom zapošljavanja škola je odredila povjerenstvo za stažiranje, koje čine mentor pripravniku koji je nastavnik iste struke, zatim stručni suradnik i ravnatelj škole. Pripravnik je obavezan kod mentora pohađati nastavu najmanje 30 sati, a mentor pak otići na minimalno 10 satova svog pripravnika. Povjerenstvo je dužno najmanje dva puta po dva sata prisustvovati redovnoj nastavi (i/ili nekom drugom neposrednom radu s učenicima). Svaki član tog školskog povjerenstva najmanje pet sati radi s pripravnikom i pomaže u njegovu uvođenju u obrazovni svijet.
Nakon godinu dana mladog nastavnika čeka stručni ispit. Mora održati sat u drugoj školi, u razredu kojem inače ne predaje, pred djecom koju ne poznaje i ne zna kakvim predznanjem raspolažu. Postavi li im pitanje, tko zna kakav će odgovor dobiti i kamo će ga to odvesti. Sve to prati peteročlano povjerenstvo, a uz to mora napisati eseja na matematičku temu i odgovarati na njihova pitanja. Povrh svega, profesor metodike, ispitivač s fakulteta, može ga ponovno ispitivati gradivo iz struke, iako je sve te ispite već položio tijekom studija – praksa koja postoji isključivo za profesore matematike.
Cijela je ta godina ogroman stres za mladog nastavnika koji kulminira tim ispitom u potpuno nepoznatim uvjetima. Priprema za taj sat ima deset i više stranica, a u njoj morate napisati čak i plan ploče te predvidjeti što će učenici odgovoriti. Takvu pripremu pišete tada i nikad više u životu.
Ako taj ispit već mora postojati – iako se pitam je li potreban za nastavnički smjer – može li studij ponuditi kvalitetniju praktičnu pripremu, primjerice zašto se ne bi održao u razredu u kojem nastavnik doista predaje? Znam da je to povjerenstvu komplicirano i trenutačno neizvedivo, ali zašto ispit ne bismo mijenjali iz temelja? Umjesto jednog oglednog sata, povjerenstvo bi moglo doći na nastavu tri (ili nekoliko) puta tijekom godine i na temelju toga donijeti konačnu ocjenu, uz mišljenje mentora kojeg mu je škola odredila, pa možda i da sam mentor sudjeluje na tom oglednom ispitnom satu.
Ispiti se održavaju samo dva puta godišnje, po jednom u svakom polugodištu. Nedostaje li mu desetak dana za jesenski rok, čekat će idućih šest mjeseci. Za to vrijeme ima manju plaću, a pripravnička iznosi oko 1400 eura. Ako padne na ispitu, izlazi na njega ponovno; ako padne i drugi put, gubi posao. Možemo li barem malo olakšati ulazak u učionice onima koji se, unatoč svemu, ipak odluče biti nastavnici matematike, ali i svih drugih predmeta?