Nekada smo s nestrpljenjem čekali novu knjigu u školskoj knjižnici. Danas učitelj mora biti gotovo čarobnjak kako bi učenika nagovorio da pročita nekoliko poglavlja
Završio je još jedan Interliber. Zagrebački velesajam proteklih je dana bio prepun posjetitelja. Gužve među štandovima, redovi pred blagajnama, pune vrećice knjiga, nasmijana lica djece i odraslih. Gledajući sve to, čovjek bi pomislio kako smo narod koji obožava čitati, kako knjiga nikada nije bila popularnija.
A onda se u ponedjeljak vratimo u učionice.
I ponovno se suočimo s pitanjem koje me već godinama muči: Ako toliko volimo knjige, zašto naša djeca tako malo čitaju?
Kao učiteljica razredne nastave svakodnevno pokušavam pronaći odgovor na to pitanje. I ne samo odgovor nego i rješenje.
Jer nije dovoljno učeniku reći: „Moraš čitati!” Nije dovoljno zadati lektiru, odrediti datum i očekivati da će dijete s veseljem otvoriti knjigu.
Danas je knjiga dobila ozbiljnu konkurenciju. Mobiteli, videoigre, društvene mreže, kratki videozapisi i sadržaji koji se izmjenjuju brzinom svjetlosti. Sve je šareno, glasno, brzo i dostupno jednim dodirom prsta.
A knjiga?
Knjiga traži vrijeme. Mir. Strpljenje. Maštu. Traži da zastanemo, razmislimo, vratimo se na prethodnu stranicu, zamislimo likove i proživimo njihove osjećaje.
Možda upravo zato djeci postaje sve teže čitati.
Priznajem, sve se češće uhvatim kako razmišljam o tome koji bih naslov ponudila svojim učenicima. Koja bi ih knjiga mogla toliko zainteresirati da je ne ispuste iz ruku? Koji bi ih lik mogao nasmijati, rastužiti ili potaknuti na razmišljanje?
Hoće li ih zainteresirati pustolovina? Humor? Tajna? Priča o prijateljstvu? Možda knjiga u kojoj će prepoznati sebe, svoje probleme i svoje male svakodnevne pobjede?
Nekada smo s nestrpljenjem čekali novu knjigu u školskoj knjižnici. Danas učitelj mora biti gotovo čarobnjak kako bi učenika nagovorio da pročita nekoliko poglavlja.
A možda bismo trebali početi upravo od dječjih interesa.
Zašto učenicima povremeno ne ponuditi nekoliko naslova i dopustiti im da sami odaberu što će čitati? Zašto ne razgovarati o knjigama prije nego što ih počnu čitati? Pročitati im zanimljiv ulomak i stati baš u najnapetijem trenutku?
Možda će tada netko upitati: „Učiteljice, a što se dogodilo dalje?”
E, upravo taj trenutak čekam!
Kada razmišljam o lektiri, ponekad se pitam što još mogu učiniti kako bih učenicima približila knjigu.
U svojem razredu već godinama nastojim pobjeći od klasične obrade lektire. Organiziram lektiru iz vrećice, različite kvizove, uspoređujemo književna djela i njihove filmske adaptacije, dramatiziramo, razgovaramo o likovima i njihovim postupcima. Ponekad izrađujemo lektirnu pizzu, ponekad učenici postaju novinari koji intervjuiraju književne junake ili osmišljavaju drukčiji završetak priče.
Nastojim da svaki susret s knjigom bude drukčiji, zanimljiviji i kreativniji.
I učenici u tim aktivnostima sudjeluju. Vesele se kvizovima, vole iznenađenja, natjecanja i neobične zadatke.
Ali onda se zapitam: Vole li oni doista čitati ili samo vole aktivnosti koje sam osmislila oko pročitane knjige?
To je pitanje koje me sve češće zaokuplja.
Jer koliko god se trudila, čini mi se da ni sve te aktivnosti više nisu dovoljno atraktivne. Kao da stalno moramo smišljati nešto novo, zanimljivije, uzbudljivije. Kao da se i lektira mora natjecati s brzim, šarenim i neprestano dostupnim digitalnim sadržajima.
A gdje je u svemu tome nestala jednostavna radost čitanja?
Sjećam se vremena kada je bilo dovoljno uzeti zanimljivu knjigu, zavaliti se u naslonjač i čitati. Nitko nas nije morao dodatno motivirati kvizovima, nagradama ili kreativnim zadacima. Željeli smo saznati što će se dogoditi na sljedećoj stranici.
Danas se ponekad osjećam kao učiteljica, redateljica, animatorica i mađioničarka u jednoj osobi. Samo kako bih učenike zainteresirala za knjigu.
I nije mi teško. Volim osmišljavati nove aktivnosti. Volim vidjeti oduševljenje na dječjim licima.
Ali sve se češće pitam jesmo li u toj silnoj želji da lektiru učinimo zanimljivom možda zaboravili učenike naučiti da i samo čitanje može biti zadovoljstvo.
Mora li baš svaka pročitana knjiga završiti kvizom, plakatom, prezentacijom ili nekim kreativnim uratkom?
Možemo li ponekad jednostavno sjesti u krug i razgovarati o knjizi? O tome što nas je nasmijalo, rastužilo ili iznenadilo? O liku koji nam se nije svidio? O završetku koji bismo promijenili?
Možda djeci ne treba još jedna spektakularna aktivnost.
Možda im treba više vremena za čitanje, više razgovora o pročitanome i više odraslih koji će im vlastitim primjerom pokazati koliko knjiga može biti dragocjena.
A možda je najveći izazov današnjeg učitelja upravo u tome da učenike nauči kako nije baš sve u životu potrebno pretvoriti u zabavu.
Ponekad imam osjećaj da smo u želji da učenicima približimo književnost sami sebi postavili previsoke zahtjeve.
Lektira mora biti zanimljiva, nastava dinamična, aktivnosti kreativne, a učenici stalno motivirani.
No mora li baš svaki nastavni sat biti spektakl?
Jesmo li možda zaboravili da je i dosada ponekad korisna? Da dijete mora naučiti uložiti trud, biti strpljivo i ustrajati čak i onda kada mu nešto nije posebno zanimljivo?
Ne želim da moji učenici čitaju samo zato što će nakon toga igrati kviz ili izrađivati zanimljiv predmet.
Želim da čitaju zato što ih zanima priča.
Želim da otkriju kako je lijepo u mašti otputovati u nepoznati svijet, upoznati neobične likove i doživjeti pustolovine koje možda nikada neće doživjeti u stvarnosti.
I zato se pitam trebamo li ponekad manje osmišljavati, a više jednostavno čitati.
Bez velikih priprema. Bez dodatnih materijala. Bez natjecanja.
Samo knjiga, učenici i razgovor.
Jer cilj lektire nije najljepši plakat, najuspješniji kviz ili najkreativnija vrećica.
Cilj je dijete koje će i nakon završetka školovanja poželjeti uzeti knjigu u ruke.
Postoji još nešto što me posebno zaokuplja.
Kako učenike naučiti da čitaju lijepo, tečno i izražajno?
Da ne čitaju samo riječi, nego da razumiju ono što čitaju. Da znaju kada zastati, kada promijeniti glas, kada izraziti iznenađenje, tugu, veselje ili strah.
Ponekad slušam učenika koji tehnički sasvim dobro čita, ali sve rečenice zvuče jednako. Kao da čita popis namirnica, a ne priču u kojoj se nešto uzbudljivo događa.
I tada se pitam jesmo li dovoljno vremena posvetili čitanju naglas.
Možda bismo trebali češće organizirati male čitateljske nastupe. Čitati u paru, po ulogama, snimiti vlastitu audiopriču ili pripremiti razrednu radijsku emisiju.
Zamislite učenika koji čita dijalog između vuka i Crvenkapice. Zar nije zanimljivije kada glasom dočara lukavoga vuka i pomalo prestrašenu djevojčicu?
Ili kada učenici pripremaju čitanje priče mlađim učenicima?
Odjednom čitanje dobiva smisao. Dijete više ne čita samo zato što mora nego zato što ga netko sluša.
A kako bismo od učenika mogli očekivati izražajno čitanje ako im sami ne pokazujemo kako ono zvuči?
Zato vjerujem da učitelj mora ostati i pripovjedač. Onaj koji će svojim glasom oživjeti priču i pokazati da iza svakog zareza, točke i uskličnika postoji osjećaj.
Ali za lijepo čitanje treba vježbati. Svakodnevno. Ne samo na satu Hrvatskoga jezika nego i kod kuće.
Jer izražajno čitanje ne nastaje preko noći. Ono se razvija čitanjem, slušanjem i razumijevanjem.
Ne možemo govoriti o čitanju, a zaobići roditelje.
Koliko često dijete vidi roditelja s knjigom u ruci? Koliko se u obitelji razgovara o pročitanom? Koliko roditelja navečer umjesto mobitela uzme knjigu i pročita s djetetom nekoliko stranica?
Ne mislim pritom da roditelji trebaju čitati lektiru umjesto djece ili pisati njihove bilješke. Upravo suprotno.
Djeci treba pokazati da je čitanje zadovoljstvo, a ne obveza koju treba što prije obaviti.
Sjećam se kako sam svojim učenicima na kraju trećeg razreda predložila da tijekom ljetnih praznika čitaju knjige. Obećala sam nagraditi one koji pročitaju najviše knjiga. I održala sam obećanje. Tri učenika dobila su nagrade.
Ali bilo je i onih koji tijekom cijelog ljeta nisu pročitali baš nijednu knjigu.
Nijednu!
Priznajem, teško mi je to i napisati.
To me rastužilo i potaknulo na novo razmišljanje.
Možda knjiga nekima još nije dovoljno bliska. Možda trebamo krenuti drukčijim putem. Zato sam odlučila učenicima približiti i dječje časopise. Predstavila sam im Modru lastu, časopis koji ima dugu tradiciju i posebno mjesto u hrvatskom dječjem izdavaštvu.
Jer možda će dijete koje danas pročita zanimljiv članak, sutra poželjeti pročitati priču, a prekosutra cijelu knjigu.
Važno je da počne.
No pritom ne smijemo zaboraviti da učitelj ne može sam stvoriti čitatelja. Može zainteresirati, motivirati, ponuditi knjigu, osmisliti zanimljivu aktivnost, ali bez podrške obitelji taj je put mnogo teži.
Ako dijete kod kuće nikada ne vidi knjigu, ako se o pročitanome ne razgovara i ako je mobitel uvijek prvi izbor, teško je očekivati da će nekoliko školskih sati promijeniti njegove navike.
I zato se ponovno vraćam Interliberu.
Veseli me što su sajamske hale bile pune. Veseli me što se kupuju knjige, što djeca dolaze organizirano sa školama, što se susreću s piscima i ilustratorima.
Ali voljela bih znati koliko će knjiga iz tih punih vrećica doista biti pročitano.
Hoće li završiti na policama kao lijepa uspomena na posjet sajmu ili će se njihove stranice listati, čitati prije spavanja i ponovno otvarati?
Hoće li dijete koje je na Interliberu kupilo tri knjige pročitati barem jednu?
I tu vidim našu veliku zadaću.
Ne samo učitelja nego i roditelja, knjižničara, pisaca, nakladnika i cijeloga društva.
Moramo djeci vratiti radost čitanja.
Možda nećemo uspjeti svakoga učenika pretvoriti u strastvenog čitatelja. Ali možemo pokušati svakome pronaći barem jednu knjigu koja će ga dotaknuti.
Jednu priču zbog koje će zaboraviti na mobitel.
Jednog junaka s kojim će se poistovjetiti.
Jednu rečenicu koju će zapamtiti.
A ja ću i dalje u svojoj učionici tražiti nove načine. Birati naslove, osmišljavati zanimljive lektire, čitati naglas, glumiti, razgovarati, poticati i ponekad možda pretjerivati u želji da učenici zavole knjigu.
Ali možda ću ponekad i zastati. Odložiti sve pripremljene materijale, ugasiti projektor i jednostavno uzeti knjigu.
Pročitati učenicima nekoliko stranica.
Bez pitanja za ocjenu. Bez radnog listića. Bez kviza.
Samo zato što je priča lijepa.
Jer vjerujem da je čitanje mnogo više od nastavne aktivnosti.
Čitanjem djeca razvijaju rječnik, maštu, razumijevanje, empatiju i sposobnost izražavanja vlastitih misli. Uče razumjeti druge, ali i sebe.
I zato bih voljela da jednoga dana gužve koje gledamo na Interliberu vidimo i u školskim knjižnicama.
Da učenici ne pitaju: „Učiteljice, koliko stranica moramo pročitati?”, nego: „Učiteljice, imate li još neku ovako dobru knjigu?”
Tada ću znati da smo uspjeli.
Jer nije najveći uspjeh naučiti dijete čitati.
Najveći je uspjeh naučiti ga voljeti čitanje.
A možda je vrijeme da se svi zajedno zapitamo:
Jesmo li toliko zaokupljeni time kako djecu zabaviti da smo zaboravili naučiti ih uživati u jednostavnim stvarima – poput dobre knjige?