U DOBROJ VJERI

Može li oboje i prilikom odgovornog zadatka u školama poput zapošljavanja djelatnika (ili radnika, pitanje je sad)? Iako se, na prvu, misli da nikako ne bi smjelo biti tako, praksa pokazuje nešto sasvim drugo. Zakon je, naime, jasan – ravnatelj odlučuje o zasnivanju i prestanku radnog odnosa uz prethodnu suglasnost školskog odbora. Ne ću sad ovdje ulaziti u teorije zavjere o tome kako se već unaprijed zna koji će kandidat biti odabran te da je povjerenstvo koje sudjeluje u procjeni kandidata tek fiktivno – i nadalje vjerujem da u sustavu ima dovoljno čestitih ljudi koji odgovorno i predano rade svoj posao te nude istu priliku svima. Želim ovdje samo istaknuti gotovo oksimoronsku bizarnost spomenutog sustava vezanog za radni odnos – on se, naime, može zasnovati i bez natječaja, i to s osobom koja se zapošljava na mjestu vjeroučitelja. Tijekom svog četvrt stoljeća dugog rada u sustavu obrazovanja upoznao sam krasne učitelje vjere. Nažalost, upoznao sam i one druge koji, po meni, ne bi ni smjeli svakodnevno stajati pred djecom u razredu. Naravno da vjeroučitelji nisu iznimka – prethodne dvije rečenice mogao bih upotrijebiti za sve „segmente” osoblja u odgojno-obrazovnim ustanovama, no na svu sreću, i dalje izričito dominiraju oni iz prve. Postupak zapošljavanja vjeroučitelja također se zna – nema povjerenstva u školama, nema procjene i bodovanja, već ured za vjeronauk pošalje „depešu” (kanonski mandat) za pojedinca koji započinje s radom. I tu je priči kraj. Ili je to tek početak? Mora li ravnatelj i za njih tražiti suglasnost školskog odbora? Logičan odgovor nudi se sam po sebi – mora jer tako propisuje zakon koji je jasan. No, što se događa ako školski odbor (iz samo njemu znanih razloga) odbije dati suglasnost? Ili se, jednostavno, podrazumijeva da će za vjeroučitelje školski odbor baš uvijek biti – za? Opet se vraćamo na uvodni dio teksta i vječne dileme o glagolima može se ili mora... A mnogobrojni slični problemi mogu se (i moraju!) itekako lako riješiti – umjesto silnih izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (nastavimo li u istom „ritmu” uskoro ćemo se približiti brojci 20), dovoljno je da konačno za isti stol sjednu kvalitetni stručnjaci (kakvih u našem društvu neprijeporno ima!) te da se napokon donese novi zakon, pročiste sve „bjeline” i izbjegnu „dvostruke konotacije”. Dakle, samo je volja i „malo dobrih ljudi” potrebno da spomenuti zakon bude sukladan antologijskoj rečenici iz filma čiji je naslov maloprije stavljen u navodne znakove. Kristalno jasan...