A BE CE – NE!

Ne ću sad ovdje pretjerano zdvajati nad činjenicom da je sjednica na kojoj je donesena odluka održana krajem srpnja, a važan dopis pristigao tek početkom rujna, no htio bih samo da katkad i škole imaju tu mogućnost vremenske „rastezljivosti” kad pristignu tablice i upiti na koje se mora odgovoriti u roku „odmah”. Želio bih, isto tako, podsjetiti da je upravo navedeni program predstavljen kao jedan od odgovora na mjere iz Akcijskog plana, odnosno Nacionalne strategije za razvoj obrazovanja do 2027. Uz to, istaknuto je da bi upravo Abeceda prevencije trebala učiteljima i nastavnicima olakšati rješavanje zadataka koji su propisani kurikulumima međupredmetnih tema te propisima koji govore o nužnosti preventivnog rada. Nakon samo jedne godine provedbe u školama, sve se odjednom obustavlja. Toliko o dugoročnom planiranju... A ne tako davno, prošloga kolovoza i rujna – sjetit će se svi – predstavljali smo Učiteljskom vijeću, Vijeću roditelja i Školskom odboru slajdove dobivene prezentacije, razrednici su sa stručnim suradnicima osmišljavali radionice za učenike i pomno se iščitavao vodič na gotovo stotinjak stranica. Ili još bliže, prije početka (n)ove nastavne godine razrađivali su se preventivni programi, „prekrajale” tablice za školski kurikulum, planirale aktivnosti za novu „sezonu”... Program Abecede prevencije gotovo bismo mogli usporediti s ovogodišnjim ljetnim koncertom koji je uskovitlao mnogo prašine, ne samo na zagrebačkom Hipodromu ‒ neki u školama bili su izričito protiv, neki su od samog starta držali palac gore, a neki su to primili kao zadanu činjenicu koja je, kao i mnoge u našem društvu, neumitno tu. No, rijetko je tko bio sasvim ravnodušan i pravio se kao da ga se to ne tiče. O važnosti prevencije ne treba posebno govoriti, dovoljno je samo zaviriti u bilješke učitelja u e-Dnevniku ili pratiti neželjena ponašanja i sve veći izostanak empatije među mladima. Odgojno-obrazovne ustanove (unatoč svim teškoćama) i dalje nastoje „njegovati” prevenciju, iako je evidentno da „duh” hrvatskog naroda katkad više reagira na represivni aparat – osobito zabrane ili novčane kazne. O važnosti poruka krovnih institucija također ne treba posebno govoriti jer njima upravo onim najmlađima (koji su nam najvažniji, zar ne?) šaljemo jasne smjernice. Ako će škole u budućnosti služiti kao svojevrsna testna baza za provođenje kojekakvih kratkrotrajnih pilot-projekata, vjerojatno će se i oni koji nisu dio sustava s pravom zapitati – ima li pilota u avionu?