Igre prijestolja

Kako to već obično biva, i nakon ovog je štrajka svaka strana „istrčala” sa svojim brojkama i trudila se istaknuti da su baš njihove znamenke egzaktne te lako provjerljive. Naravno da su i pojedini politički akteri iskoristili priliku za „pozicioniranje” pred nadolazeće lokalne izbore pa su se odjednom sjetili pružiti podršku svima u sustavu. U takvom okružju pisali su se i nacionalni ispiti – do „jučer” smatrani jednim od najvažnijih projekata pri kojem treba paziti na brojne detalje, a najavom štrajka izgleda da im se odjednom umanjila važnost – ispalo je da se mogu organizirati za više razreda zajedno, u sportskoj dvorani ili holu, sve samo kako bi se dobio reprezentativan uzorak. Znamo kako je završilo – negdje ispiti nisu ni provedeni. Pa kad na kraju budemo ponovno analizirali grafikone uspješnosti ispita (koji će sigurno biti obrnuto proporcionalni zaključnim ocjenama) kao i financijska izvješća o (pre)velikoj svoti novca koja se troši na organizaciju, možda je iznova i vrijeme da se zapitamo – čemu sve to? Nadam se da će se i pojedini sindikalni čelnici zapitati čemu služi jeftino populističko prozivanje i upozoravanje na licemjernost ravnatelja koji ne odbijaju povišice koje (sic!) za njih izbore sindikati. Kad bismo prebacivali lopticu populizma, mogli bismo istaknuti i činjenicu da se sindikalna „košarica članarina” puni iznosima koje se vežu upravo za rast plaća zaposlenika u školama. Postotak je trajan poput onih općepoznatih lakova za kosu... Možda je bolje da zatomimo prozivanja, stavimo „glave skupa” i zajedno pokušamo pronaći model kako istinski nagraditi one djelatnike škola koji se iznimno trude na svom radnom mjestu. Modelom u kojem svi zaposlenici dobivaju povećanje plaće najviše su zadovoljni oni koji – najmanje rade. Upravo takvi svoj „model” ne će mijenjati, već će i nadalje zadovoljno trljati ruke. Najavljeni novi prosvjed i potencijalni štrajk, kao i mnogi prije njih, u dogledno će vrijeme završiti – dogovorom, kompromisom ili „potezom pera”. I nakon njega će vjerojatno, baš kao i u godinama prije, biti (ne)zadovoljnih aktera. Valjda ne će biti poput onog najvećeg iz 2019. koji je konačno uspio ujediniti baš sve djelatnike, a nakon kojeg pojedinci u školama nisu mogli pogledati jedni drugima u oči. Ako ne znaš što je bilo, nek' ti kaže tehničko osoblje... O rečenicama iz prethodnog odlomka, snimljen je sjajan film „Žena s gumenim rukavicama” koji redateljski potpisuje Mario Šulina i koji bi svi povezani sa školama obvezno trebali pogledati. Ipak, nekako mi se čini da vodeći „glumci” ove naše životne priče, koji sve češće staju pred novinarske mikrofone, više naginju gledanju kultne serije „Game of Thrones”...