Godina s desetcima nijansi sive ‒ od koeficijenata do novih kurikuluma

Zašto učitelj, nastavnik ili stručni suradnik imaju koeficijent 2,01 i brinu se o barem 25 učenika, dok čuvar prirode ima 2,10, a voditelj policijskog voznog parka koji se brine o 25 službenih Škoda Octavia ima 2,35. Ili zašto edukacijski rehabilitator u posebnoj obrazovnoj ustanovi ima 2,11, a njegov kolega u zdravstvu 2,51 U kurikulumu predškole ističu se zadani ishodi učenja, što je neprimjereno ovoj dobi. Predčitalačke vještine postaju 'vještine čitanja i pisanja', uvode se 'kompetencije u tehnologiji i inženjerstvu', 'znanstvene kompetencije', 'STEM kompetencije', 'digitalne kompetencije'... Osim toga, dijete ove dobi uči kroz igru, igra je glavna metoda i sredstvo učenja, no dokumentom se ističe potreba osvijestiti dijete o procesima učenja, 'učiti kako učiti'. Podsjetimo, ovdje je riječ o šestogodišnjacima Po čemu ćemo pamtiti nastavnu godinu koja je na izdisaju i koja će završiti taman nekako u danima kad vam u ruke dopadne ovaj broj Školskih novina? Možda je najbolje krenuti od lanjskoga rujna pa kronološki do današnjih dana raščešljati te puteve i stranputice hrvatske obrazovne i odgojne zbilje i prisjetiti se onih magistralnih, krucijalnih, stamenih događaja, procesa i dokumenata koji su uvijek najavljivani kao točka nakon koje ništa ne će biti isto premda nas povijest, a i život takav kakav jest, uče kako takve teške izjave, epohalne misli i optimistične najave obično završe u trnju, ropotarnici, smetlištu, reciklažnom dvorištu, spalionici ili kompostani. Pa onda neki novi „klinci”, neki novi administratori odgojno-obrazovnog sustava, neki novi državni tajnici, načelnici, pomoćnici načelnika i ini smišljaju i ozakonjuju nove ideje i misli utvarajući sebi i usput uvjeravajući svekoliko pučanstvo da su upravo njihove umotvorine snažan i nov vjetar u jedra ili u leđa koji će obrazovni brod koji besciljno pluta bez kormila i kormilara konačno usmjeriti i dovesti u mirnu luku. Dakle, rujan je počeo s mukotrpno pripremanim eksperimentom kolokvijalno nazvanim cjelodnevna škola (CDŠ). Ministarstvo je muku mučilo cijelo proljeće ne bi li konačno došlo do željenog broja škola koje su se dobrovoljno prijavile u eksperiment. Možda je cijela priča bila, što bi rekli novokomponirani jezični puristi, loše iskomunicirana i prema svekolikoj zainteresiranoj javnosti (čitaj: roditeljima) i pogotovo prema zaposlenicima u osnovnim školama, ali mora se priznati da je bilo dosta otpora i skepse i kod učitelja i kod roditelja pa se u konačnici jedva došlo do 68 matičnih osnovnih škola koje su mahom iz ruralnih sredina s manje od stotinu učenika, što baš i nije neki reprezentativni uzorak za testiranje novih epohalnih ideja i promjena u školstvu. Gradske škole s velikim razrednim odjelima mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Cijelu priču pratila je i poprilična skepsa među roditeljima koje su neke ad hoc okupljene, a neke već dobrano etablirane građanske inicijative uvjerile kako im država otima djecu (jer ih zadržava na sigurnom i u kvalitetnom okružju do