Upisali smo i učenike iz Egipta i Pakistana

Djece stranaca iz dana u dan sve je više, budući da njihovi roditelji dolaze u Istru raditi u turizmu, a naše škole nisu spremne za njihov prihvat – psihologinja Gordana Vorkapić Jugovac

Nakon gotovo pola stoljeća, došlo je vrijeme za obnovu zgrade kako bi se povećao broj upisanih učenika

Do prije sedam godina Osnovna škola Poreč, koja je osnovana u rujnu 1945. godine dekretom Prosvjetnog odjela Oblasnog narodno-oslobodilačkog odbora za Istru, kao hrvatska Niža gimnazija, bila je jedina osnovna škola u Poreču. Samo godinu dana kasnije isto tijelo odredilo je otvaranje jednorazredne osnovne škole, 1948. godine od te dvije škole nastala je sedmogodišnja Osnovna škola Poreč, a godine 1953. škola postaje Velikom narodnom osmogodišnjom školom. Od 1955. godine osnovna škola na talijanskom jeziku pripojena je Osmogodišnjoj školi Poreč, u čijem će sastavu ostati do 1994. godine, kada će se osamostaliti u TOŠ-SEI „Bernardo Parentin” Poreč-Parenzo. Od 1968. do 1992. godine škola je djelovala pod nazivom Osnovna škola „Bratstvo i jedinstvo” Poreč, Scuola elementare „Unità e fratellanza” Parenzo, kada joj je vraćen raniji naziv – Osnovna škola Poreč.

Od 1960. godine škola je imala četverorazredna područna odjeljenja u Dračevcu, Fuškulinu, Velom Maju i Varvarima te osmorazredne područne škole u Novoj Vasi i Žbandaju. Danas ima područnu školu samo u Žbandaju, jer demografske promjene čine svoje i sve je manje djece. 

Škola je tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća imala i više od tisuću učenika, a tijekom Domovinskog rata taj se broj i udvostručio jer je na području Istre i u istarskim školama bilo puno djece prognanika koji su sa svojim obiteljima morali napustiti ratom zahvaćena područja. Tijekom svojeg povijesnog razvoja više puta je mijenjala zgrade u kojima je djelovala, prateći rast grada Poreča koji se tijekom pedesetak godina od malog i skromnog ribarskog gradića s poljoprivrednim zaleđem razvio u nekoliko desetaka puta površinom i stanovništvom veći grad.

Sadašnja zgrada matične škole izgrađena je i otvorena u rujnu 1978. godine, a novac za njenu izgradnju osiguran je iz samodoprinosa žitelja Poreča. Od samog početka rada u novoj zgradi postojala je potreba za izgradnjom još jedne zgrade, koja je konačno otvorena u rujnu 2018. godine. Nova OŠ Finida formirana je izdvajanjem i dijeljenjem učenika prijašnje OŠ Poreč prema upisnim područjima. Time je prvi put omogućena organizacija nastave u jednoj smjeni.

Vrijeme za obnovu

Ravnateljica Marija Mufić Santin kaže kako je nakon gotovo pola stoljeća od njezine izgradnje došlo vrijeme za renoviranje, uređenje krovišta, energetsku obnovu i nadogradnju kako bi se mogao povećati prijam učenika s posebnim potrebama u posebne odgojno-obrazovne skupine. 

‒ Trenutačno imamo dva takva odjela i jedan razredni odjel s djelomičnom integracijom. K tome još valja dodati 39 učenika u inkluziji u redovnim razrednim odjelima. Po tome smo među rijetkim školama u Hrvatskoj. I za divno čudo nemamo problema s pomoćnicima u nastavi, dulje se zadržavaju u školi i nemamo preveliku fluktuaciju, ali nam zato godinama nedostaju stručnjaci iz edukacijsko-rehabilitacijskog spektra ‒ kaže ravnateljica i nastavlja: 

‒ Brojni su izazovi pred nama, a jedan je kako osuvremeniti školu. Više nismo jedina porečka škola otkako je 2018. godine otvorena Osnovna škola Finida, ali smo i dalje najveća škola, radimo u jednoj smjeni i s nastavom počinjemo u 8.30 zbog prijevoza učenika, jer imamo 44 posto učenika putnika budući da se prigradska naselja šire, brzo rastu i mlađa je populacija u njima. Prijevoz učenika je školski, organiziran za učenike, a osigurao ga je naš osnivač, jer je sve manje redovnih autobusnih linija i ako bismo se oslanjali na njih bilo bi nemoguće održavati nastavu. Najveći nam je problem nedostatak prostora u školi jer broj učenika neprestano raste. Imamo 32 redovna i tri posebna razredna odjela te ukupno 636 učenika. Ove smo godine upisali učenike Egipćane i Pakistance i to je novi izazov i za učenike i za školu. 

Djeca stranci

Kako je rekla psihologinja Gordana Vorkapić Jugovac, problem je što djeca ne znaju hrvatski jezik i ne mogu pratiti nastavu, a nekakvo pripremno razdoblje za polazak u školu ne osigurava im dovoljno poznavanje hrvatskog s kojim nikada nisu imali doticaj. Djece stranaca iz dana u dan sve je više, budući da njihovi roditelji dolaze u Istru raditi u turizmu, a naše škole nisu spremne za njihov prihvat. Pitanje je kako tu djecu dalje obrazovati, ocjenjivati, pratiti kad dolaze s potpunim neznanjem hrvatskog jezika. Pitanje je kako njih pripremiti za školu, ali i kako škole pripremiti za rad s njima.

‒ Škola je dosta dobro stručno ekipirana i nastava je uglavnom stručno pokrivena, jedino nam kronično nedostaju stručnjaci iz edukacijsko-rehabilitacijskog spektra. Nakon pet godina traženja uspjeli smo dobiti nastavnika matematike, a svi ostali predmeti stručno su pokriveni. Nažalost, sve se češće događa da se ljudi zasite posla u razredu i jednostavno odu iz prosvjete. Pritisak roditelja zbog nerealnih očekivanja na njih je prevelik i ljudi mijenjaju posao ili traže da ih se rasporedi na rad u produženom boravku, a imamo sedam grupa u matičnoj i dvije u područnoj školi Žbandaj. Izazov nam je i operativni djelatnik za sigurnost u školi jer ministarstvo je sve lijepo propisalo, no treba naći osobu koja je spremna educirati se i nakon toga raditi s djecom, imati empatiju ‒ upozorava ravnateljica Mufić Santin, a psihologinja Vorkapić Jugovac dodaje:

‒ Stalno nastojimo s roditeljima uspostaviti i njegovati dobar partnerski odnos, koji je u posljednje vrijeme prilično narušen uvođenjem raznih digitalnih alata i kanala, e-Dnevnika, informativki i grupa na internetskim aplikacijama. Želimo da nam roditelji dolaze u školu, da razgovaramo uživo, da upoznaju sve djelatnike od učitelja do ravnateljice. Stalo nam je do mentalnog zdravlja djece i želimo roditeljima pomoći da vlastito dijete održe zdravim i sposobnim za polazak u prvi razred, jer evidentiramo sve više slučajeva odlaganja polaska djece u školu zbog različitih mentalnih tegoba. Osim toga, sve je više anksioznosti kod djece, depresivnosti, ali mi sustavno pratimo naše učenike generacijskim ispitivanjima intelektualnih sposobnosti i mentalnog zdravlja pa roditeljima nudimo individualno savjetovanje radi pružanja podrške doista svakom djetetu. Dakle, ne samo darovitim učenicima nego i onima koji imaju bilo kakvu teškoću ili problem.

Rad s darovitima

Ove smo godine naglasak stavili i na rad s darovitim učenicima odnosno pokušaj da škola dobro odgovori na novi pravilnik te da osmislimo programe rada za djecu identificiranu kao darovitu. Nije to priprema za natjecanja nego rad na razvoju njihovih sposobnosti, na poticanju divergentnog mišljenja, kreativnosti, na podupiranju njihovih sklonosti i ambicija u određenim područjima. Naglasak nam je na poticanju intelektualne darovitosti pa nam je i to svojevrstan izazov. Mi i školu i učitelje moramo spremati za nove generacije učenika, da budu spremni odgovoriti na njihove potrebe i afinitete. Nastojimo educirati i roditelje putem radionica ili predavanja, ali roditelji sve manje žele takav oblik rada. Naime, oni žele individualni pristup, žele razgovarati o problemu svog djeteta, a ne slušati predavanje na općoj razini. Njih zanima rješavanje konkretnog problema pa se na predavanja odazove jedva trećina roditelja, a na individualni razgovor dođu doista svi ‒ ističe psihologinja Vorkapić Jugovac.

Škola ima dobro ekipiranu stručno-razvojnu službu čiji je neizostavni član knjižničarka Vesna Milanović koja radi u lijepo uređenoj i bogato opremljenoj knjižnici, ali na pitanje kako današnje generacije gledaju na knjigu kaže da učenici i vole i ne vole čitati. 

‒ Koga knjiga dotakne u najranijem djetinjstvu, kome su roditelji pričali priče i čitali slikovnice, taj i u školi rado dolazi u knjižnicu. I takvih učenika ima doista puno, na njima se vidi da su odgajani s knjigom. No, ima i onih koji knjižnicu zaobilaze u širokom luku ili u nju rijetko svrate. Nedavno sam pročitala podatak da u Hrvatskoj svako treće dijete nema nijednu slikovnicu kod kuće i to je poražavajuće, jer djeca ne stvore naviku u roditeljskom domu, a onda je teško u školi odgojiti čitatelja, ma što mi radili i kakve god im programe ponudili da ih privučemo knjizi ‒ kaže knjižničarka Vesna Milanović. 

Osim redovne nastave, škola učenicima nudi doista široku lepezu programa i aktivnosti. Trenutačno se u školi provodi 12 školskih, 14 razrednih te po tri humanitarna i zavičajna projekta. O izvannastavnima aktivnostima da i ne govorimo, a ima ih na desetke, od jezično-umjetničkih, ekoloških, večeri matematike, dana sigurnijeg interneta pa do sportskih, među kojima zapaženo mjesto zauzima ekipa futsala koja je proljetos u kategoriji šestih razreda postala državni prvak.

Briga o mentalnom zdravlju

Učiteljica hrvatskog jezika Snježana Sumić spominje školski projekt koji je prerastao i u gradski pod nazivom Osnaživanje djece plesom „Rasplesani razredi” koji se provodi s učenicima sedmih razreda i također je usmjeren na razvijanje socioemocionalnih vještina kod učenika. 

‒ Podršku nam daje Poreč zdravi grad, a plesne instrukcije Plesna škola Fabris i Plesni studio Centar iz Pule i sve se provodi tijekom deset sati plesnih radionica na kojima se vježbaju plesne vještine koje kasnije predstavljamo i pred roditeljima, ali i u gradu. To je i primjer kako se kvalitetno može provoditi slobodno vrijeme i kako se mogu usvojiti neke nove vještine. Imamo puno aktivnosti pa učenici sudjeluju sa svojim radovima na literarnim natječajima, na Lidrano godinama idemo s radijskim emisijama i novinarskim radovima. 

U okviru nastave materinskog jezika nastojim učenike potaknuti da čitaju jer vidim da u posljednje vrijeme to čine sve manje. Odustala sam od klasične obrade lektirnih naslova prepričavanjem fabule i obradom likova. Radije s kolegicom knjižničarkom osmislim radionicu na kojoj prezentiramo pisca i njegovo djelo pa razgovaramo o temama koje su i šire od samog lektirnog djela, potičemo učenike da istražuju značenje riječi, da upoznaju širi kontekst. Konačno, vidimo svi da djeci nedostaje razgovora s odraslima, a sve to možemo razvijati u okviru predmetne nastave ‒ smatra Snježana Sumić. 

Učitelj razredne nastave Edi Jelić nadovezuje se i ističe kako je kod njegovih učenika izražena motivacija za čitanje i natječu se tko će prije pročitati neki lektirni naslov. 

‒ Učenici ne vole interpretirati priče ili pjesme jer im je to dosadno, ali nalazim načine kako im približiti djelo. Recimo, da razgovaraju o tome kako bi postupili u određenoj situaciji ili da provedemo kviz s pitanjima vezanim za lektiru, a nerijetko im interpretativno čitam neke fragmente pa razgovaramo o emocijama, raspoloženju koje prepoznaju iz načina čitanja. Oni vole razgovarati i vole da ih se čuje, da mogu izreći svoje mišljenje o bilo čemu i da dobiju odgovore na pitanja koja ih muče.

Osim redovne nastave puno radimo na radionici njegovanja baštine pa obilježavamo sve važne datume, želimo od zaborava očuvati neke važne događaje. Želimo obogatiti i opću kulturu, a dosta radimo i na zavičajnoj nastavi i očuvanju istarskih posebnosti kao što su maslinarstvo, vinogradarstvo, istarska narodna glazba, narodni običaji. Cijela je škola uključena u zavičajnu nastavu pa se izrađuju kažuni, obilaze se brojne lokacije po Istri, njeguje se folklor, brojni su literarni i likovni natječaji fokusirani upravo na Istru ‒ spominje Edi Jelić. 

Vraćanje veza s prirodom

Profesorica biologije i kemije Vesna Banovac-Kuča kaže da je svoj poziv izabrala sa srcem i stalno nešto smišlja jer joj nije dovoljna samo redovna nastava.

‒ I u redovnoj nastavi kao i u izvannastavnom radu koristim suvremene metode i postupke, potičem učenike na aktivno sudjelovanje i timski rad kako bismo razvijali interes učenika za prirodne znanosti. Potičem ih na promatranje, kritičko promišljanje, promatranje svijeta oko sebe, potičem istraživanje i kreativnost kod učenika kao i razvoj njihove ekološke svijesti. Djeca su sve manje povezana s prirodom i nestaje logično zaključivanje i opažanje svijeta oko sebe pa zato radimo puno projekata u okviru nastave biologije i mnoge od njih u suradnji Institutom za poljoprivredu i turizam. Prije desetak godina pratili smo invazivnu algu u moru oko Poreča i to je učenicima bilo zanimljivo. Sudjelujemo u tjednu botaničkih vrtova, arboretuma i botaničkih zbirki putem radionica ili malih istraživanja. Pokrenuli smo i školski projekt „Baltazar – popularizacija znanosti” u suradnji sa studentima PMF-a. Pet smo godina proučavali prisutnost invazivnih vrsta komaraca, izgradili smo hotel za kukce koji stalno dograđujemo i pratimo njihov život. Proučavali smo i stršljene na području grada i taj je terenski rad jako važan, jer učenici vole raditi, vole vidjeti plodove njihova učenja, praktičnu primjenu znanja kojima su ovladali. U projektima im približavam biologiju na najbolji mogući način. U kemiji sam više okrenuta natjecanjima i moram reći da moji učenici niz godina postižu lijepe uspjehe. Među njima se posebno ističe Petar Brajković koji je bio i na kemijskoj olimpijadi, zatim Ruben Rei Zdjelar, Sara Đukić, Klara Pauletić i mnogi drugi. Mnogima od njih nije dovoljna ni dodatna nastava. Oni uvijek traže još, inzistiraju na online nastavi, žele u školu doći i subotom, jer rade nešto što ih zanima i veseli ‒ ponosno ističe Vesna Banovac-Kuča, a njezina kolegica po struci Kristina Kostadinović kaže da je puno darovitih učenika koji žele i mogu više od ostalih. 

‒ U pravilu su to učenici koji su višestruko daroviti i godinama ostvaruju sjajne rezultate na predmetnim natjecanjima. Lijepo je raditi s njima i vidjeti njihov entuzijazam. Puno razgovaramo na nastavi, držimo se mi i udžbenika, koji su nam vrlo često preuzak okvir. Recimo, u sedmom razredu učimo o ljudskom tijelu i puno informacija oni već imaju, puno toga znaju, samo sve to treba usustaviti i dovesti u smislenu cjelinu. Nastava je uvijek dinamična, glasno je u razredu, puno je razgovora i svima nam odgovara takav način rada, jer povezujući teoriju sa životom dolazimo do željenih ishoda učenja. Zato treba osluškivati i kako učenici dišu pa prilagoditi nastavni proces i učiniti im ga zanimljivim ‒ opisuje Kristina Kostadinović.

Skladan kolektiv, skladna škola

Ravnateljica Mufić Santin s velikim osmijehom na licu ističe činjenicu da ima doista skladan kolektiv, o čemu govori podatak da mnogima koji dođu u školu, čak i na kratkotrajnu zamjenu, bude teško otići. 

‒ Radim u školi više od dvadeset godina, to je moja škola i teško bih se odlučila otići nekamo ili promijeniti radnu atmosferu koja je uistinu ugodna. Sve što radimo pokušavamo na najbolji mogući način i nastojimo školu učiniti mjestom ugode ne samo za naše učenike nego i za sve zaposlenike. Jer, ako se ne osjećamo dobro na radnome mjestu, mnogi od nas će napustiti posao i otići dalje. Od prošle godine u školi djeluje i umjetnička škola odnosno organizirana je nastava za naše učenike iz produženog boravka koji pohađaju glazbeni dio u školi i ne moraju se seliti i hodati do obližnje zgrade Umjetničke škole Poreč. Nastojimo djeci pružiti što više u prostorima matične škole. Ugodno je u gradu Poreču voditi školu jer imamo potporu gradonačelnika, upravnog odjela za obrazovanje, izlaze nam u susret. Sportska dvorana koju koristimo je gradska, a budući da je koriste i sve srednje škole i klubovi, ne može je koristiti naša razredna nastava i to je veliki hendikep za učenike. No, i za taj problem ćemo vjerojatno uskoro dobiti rješenje ‒ optimistično zaključuje ravnateljica Marija Mufić Santin. 

Snježana Stifanich

Djecu učimo samokontroli i osjećajima

Učiteljica razredne nastave Snježana Stifanich ističe kako škola od 2007. godine provodi izvorno nazvan PATHS program, koji u školi zovu RASTEM i koji je namijenjen razvijanju alternativnih strategija mišljenja odnosno razvoju socioemocionalnih vještina i provodi se u pojedinim odjelima razredne nastave. 

‒ Uz grad Labin bili smo prvi u Hrvatskoj s tim programom. U današnje vrijeme kad toliko govorimo o nasilju među mladima i nažalost djecom program je iznimno dobar, a njime smo zadovoljni mi učitelji, a što je još važnije, naši učenici i njihovi roditelji, jer prepoznaju program uz pomoć kojeg se škola bavi njihovom djecom, razvija im vještine, samokontrolu, empatiju, svijest o emocijama te vještine nenasilnog rješavanja problema. Provodi se putem različitih aktivnosti kao što su razredna pravila, „učenik dana”, učenje o osjećajima, samokontrola ponašanja, semafor kontrole. Primjećujemo da učenici bolje prepoznaju i svoje i tuđe osjećaje pa prema tome usklađuju i svoje ponašanje. Bolje se samokontroliraju, brže i lakše pronalaze rješenja za vlastite sitne probleme. Naravno, potrebno ih je stalno na to podsjećati. Voljela bih da se u hrvatske škole uvede obvezni program učenja socijalnih i emocionalnih vještina koji bi učenike poučavao svim vještinama kao i PATHS program, jer nam svakodnevni život u školama pokazuje nedostatak empatije među učenicima i sve češće nasilno rješavanje bilo kakvih problema ‒ ističe učiteljica Snježana Stifanich.

OSOBNA KARTA

Broj učenika: 644

Broj razrednih odjela: 35 (32 redovna, 2 skupine po čl. 9. i 1 odjel po čl. 8.)

Broj djelatnika: 108

Broj mentora: 4

Broj savjetnika: 5

Školska kuhinja: da

Sportska dvorana: Ne 

Broj smjena: 1

Ponos škole: Projekt osnaživanje učenika kroz ples - Rasplesani razredi za 7. razrede

Moto, ideja vodilja škole: Naša škola je moderna, slobodna, primjerena učeniku, osposobljava za život. Škola u kojoj su djeca i učitelji sretni i zadovoljni, međusobno se uvažavaju, poštuju i pomažu. U našoj školi se uči i zabavlja.