Mladi i nadobudni učitelji često ne vide svijet dalje od svoga nosa. Problem je još i veći ukoliko mirovinu dočekaju ljuti i nezadovoljni sobom i svojim životom. Franjo Marković bio je upravo jedan od takvih učitelja i kandidat za mirovinu punu rezignacije i razočaranja. Do nje je doduše bilo još dosta daleko i o tome u ovome trenutku nije mnogo razmišljao. Više se opterećivao onime što će biti sutra. Koliko će samo bezobraznih upadica i provokacija morati otrpjeti i koliko stresa proživjeti! Koliko će neposluha i neodgoja morati progutati! Jer, ma koliko sinopsisa napisao i ma koliko se za nastavu ozbiljno i odgovorno pripremao sati su mu, blago rečeno, bili katastrofa. Doslovno – raspad sustava! Što god da je planirao urušilo bi se u trenu kao kula od karata! Gubio je volju.
A sve to zbog onih nekoliko trulih jabuka u košari. A najtrulija od sviju bio je Dominik K., učenik 6.b razreda Osnovne škole Dobriše Cesarića u Lipici Gornjoj. Sve u svemu, prava pokora i noćna mora od djeteta! U danu u kojemu je trebao provesti 45 minuta u 6.b razredu postojala je u percepciji učitelja Franje Markovića ta jedna oštra razdjelnica koja ga je dijelila na vrijeme prije i vrijeme poslije susreta s malim gadom.
Nije mu, naravno, mogao ništa. Jedinice su ga boljele koliko i kapi kiše. I najbolje od svega, uglavnom bi ih uredno ispravljao. Taman toliko uspješno i na vrijeme da ga previše ne opterete i da opušteno može nastaviti po starom. Učitelj je jedno vrijeme upisivao u dnevnik duge opaske o njegovu neprimjerenu ponašanju. Ali tko zbog toga još haje?! Na kraju je, da stvar bude bolja, bio upozoren od ravnateljice da to više ne čini i da se nauči nositi s izazovima te vrste. Jedva ju mogao slušati od gađenja. Poluobrazovani prosvjetarski fabrikat i dinosaur iz bivšega sustava! Međutim je morao! „Veži konja gdje ti aga kaže“, bila je učestala poštapalica među starijim kadrom u toj školi na kraju svijeta. A tek kad bi njemu ili nekome drugome nezadovoljniku ili bundžiji mrtvo-hladno rekla: „Uzmi ili ostavi!“
Jutros je sjedio u zbornici zamišljen i s grčem u želucu. Ako ništa drugo, otrpjet će mulca prvi sat, a kasnije će mu u ostalim razredima biti koliko-toliko lakše. Polovica kolegica i kolega koji su toga jutra zajedno s njime sjedili za velikim četvrtastim stolom bili su nestručan kadar. Jedna od njih pričala je o tome kako se peče neki kolač. Potom su njih nekoliko komentirale nečiju predivnu haljinu. Uto je ušao i pridružio im se matori pseudolikovnjak. Vlasnici nove haljine citirao je Shakespearea pa ju zatim upitao tko je to napisao, a ona se, nemajući naravno pojma o pojmu o tome tko je to napisao, premda bi s ga obzirom na struku možda trebala imati, skrila iza neke tobože ravnodušno izgovorene floskule. Sve u svemu, te se seljačine stvarno nije dalo gledati i slušati. Uglavnom su bili neobrazovani i primitivni, a po potrebi i unisono zli. Čopor vukova spreman ući u trag, danima progoniti, izolirati i suptilno rastrgati svakoga kod koga bi nanjušili makar trunku prezira ili štogod drugo preziru slično. S njima je stoga uvijek valjalo biti na oprezu. Ako su i bili neobrazovani i primitivni, glupi i bezopasni zasigurno nisu bili.
Na satu je po tko zna koji puta do tada naprosto puknuo! Možda i žešće nego li inače! Odvratnim je tonom dreknuo na malo utjelovljenje svojih velikih briga.
„Ma što ti sebi dopuštaš! Ti definitivno imaš nekakav problem?! Ti, čovječe, imaš VELIKI PROBLEM! Ti nisi normalan! Je li ti jasno! Nisi normalan!“
Učenik je ovoga puta neočekivano reagirao na njegov nekontrolirani ispad. I sam se, naime, umjesto da nastavi glumatati ludu, srdito i uvrijeđeno izderao na učitelja.
„Imam! Definitivno imam VELIKI PROBLEM! I nisam normalan! Je li ti jasno?! Eto!“
Potom je podigao ruksak s knjigama s poda, stavio ga na klupu i na nju nalegao glavom onako kako se nalegne na jastuk. Rukama je obgrlio ruksak, a šake pružio u prazan prostor preko ruba klupe. Je li nakon toga zaspao ili se pretvarao da spava ostaje nepoznanicom, no u tome je položaju tijela svakako proveo ostatak sata. Danas jednostavno nije bio njegov dan. Učitelju nije palo na pamet da ga budi ili da ga na bilo koji drugi način uznemirava.
Sutradan ujutro u zbornicu je navratio i učitelj tjelesne i zdravstvene kulture, u trenirci i sa štopericom ovješenom oko vrata. Dobar metodičar. Premda je prebacio šezdesetu i već odavno osijedio sat mu je i dalje bio besprijekorno programiran. Od prve do zadnje sekunde! Kod njega se definitvno znalo što su red i rad. Ali takav mu je valjda bio predmet. Djeca oduvijek vole trčati i skakati. U nastupu i konverzaciji je bio odmjeren i staložen.
Rekao je pomalo zamišljeno: „Kako je ono kolega iz likovnoga nedavno bio ustvrdio za maloga Dominika… Da je dobro oruđe u rđavim rukama… Čini se da je ta tvrdnja točna!“
Vlasnica nove haljine zastala je u po razgovora o manikuri, naglo okrenula glavu prema njemu pa zainteresirano izustila: „Daaa…?“
Učitelj tjelesnoga je potom ukratko prepričao jučerašnju zgodu. O tome kako je nakon šestoga sata odlučio svratiti u seosku trgovinu i putem do nje prošao pored Dominika koji je ozbiljno pomagao očuhu na miješalici.
„Stvarno, da se zamisliš!“, zaključio je tjelesnjak, ispio kavu iz šalice i zaputio se u školsku dvoranu. Nikada nije kasnio na sat.
Bio je petak i za ovaj je tjedan bilo gotovo. Učitelj Franjo Marković napustio je školu, došao na školski parking te se, otvorivši vrata automobila, upravo spremao sjesti u njega i odvesti se doma. Kad je odjednom iza sebe začuo dobro poznati glas.
„Učitelj ima čokoladu u vratima auta! Učitelj ima veeeliku čokoladu!“.
Osvrnuo se i ugledao čopor mangupa među kojima je bio i Dominikom K. I oni su se vraćali doma s ruksacima na leđima. Dominik mu se bio nečujno i lopovski prikrao i uspio zaviriti u sadržaj police s unutarnje strane vozačevih vrata.
I on je nekako uspio vidjeti njega. Malo utjelovljenje svojih velikih briga.
„Evo ti čokolada! Uzmi je!“, rekao mu je. Pružio mu je čokoladu potpuno spontano.
„Ozbiljno?!“
„Najozbiljnije, tvoja je.“
Dominik K. trčao je s čokoladom u rukama prema društvu i oduševljeno urlao na sav glas: „Ne mogu, vjerovati, dao mi je čokoladu! Dao mi je čokoladu!“
Tako je, eto, Franjo Marković postao učitelj u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića u Lipici Gornjoj.
Bio je petak i za ovaj je tjedan bilo gotovo. Učitelj Franjo Marković napustio je školu, došao na školski parking te se, otvorivši vrata automobila, upravo spremao sjesti u njega i odvesti se doma. Kad je odjednom iza sebe začuo dobro poznati glas...
