Interdisciplinarne sinteze obrazovne teorije i prakse

Metodike nastavnih predmeta i područja oblikovane su kao znanstvene discipline tek u novije doba. Nastale su u okvirima pedagogije i didaktike zato što su pedagogija, kao opća teorija odgoja, i njezina disciplina didaktika, kao opća teorija obrazovanja, postale pretežno teorijske discipline te izgubile izravnu vezu s odgojno-obrazovnom praksom. Potreba za metodikama kao posebnim disciplinama nastala je već u 19. stoljeću, kad su se pojavili predmetna nastava i predmetni učitelji. To je zato što se svaki nastavni predmet ustrojava po svojoj matičnoj znanosti, ali i po spoznajama pedagogije, psihologije, a u novije vrijeme i komunikologije, neuroznanosti i drugih znanosti važnih za odgoj i obrazovanje. Nekad je za posao učitelja bilo važno jedino poznavati nastavni sadržaj, a danas, u eri razvijenih društvenih i humanističkih znanosti te digitalnih informacija, za učitelje su, jednako koliko i sadržaji, važne vještine kojima te sadržaje prenose učenicima i tako ih osposobljavaju za život, a to je upravo područje metodike. 

Povijesno gledano, pedagogija je u antičkom dobu zapravo bila ono što je danas metodika jer su stari filozofi smišljali najefikasnije metode otkrivanja novih spoznaja (npr. Sokratova primaljska metoda) u neposrednoj praksi poučavanja. S vremenom je pedagogija postala filozofska disciplina o odgoju pa je neposredno oblikovanje prakse preuzela didaktika. No i didaktika je s vremenom postala opća teorija obrazovanja za sve oblike odgojno-obrazovnog procesa, čime je i ona izgubila neposrednu vezu s nastavom. Tu su neposrednu vezu preuzele metodike, nazvane i posebne ili specijalne didaktike, kojih ima onoliko koliko ima nastavnih predmeta i područja.

Metodička pitanja i teme prisutni su u svim etapama razvoja obrazovanja. Bitan poticaj razvoju metodika dao je Jan Amos Komensky (1592. ‒ 1670.), začetnik didaktike, koji je formulirao temeljna načela nastave (zornost, postupnost, sistematičnost, od bližeg k daljem, od poznatog k nepoznatom, od lakšeg k težem), tražio da učenici razumiju sadržaj, a ne da ga samo pamte, isticao induktivnu metodu nasuprot skolastičkom verbalizmu, važnost ponavljanja i vježbanja, uspostavio predmetno-razredno satni sustav), što sve vrijedi i danas u didaktici, ali i u metodikama. Te je postavke dalje razradio Johan Heinrich Pestalozzi (1746. ‒ 1827.) koji je osobito zaslužan za metodike jer je napisao prve metodike materinskog jezika, aritmetike i zemljopisa pa se može smatrati osnivačem posebnih metodika nastavnih predmeta. Johan Friedrich Herbart (1776. ‒ 1841.) prvi je pedagogiju podigao na sveučilišnu razinu i dao znanstveni dignitet istraživanju obrazovanja. Najvažnijim načinom obrazovanja smatrao je nastavu i poticao posebne metodike zalažući se za uporabu što većeg broja nastavnih sredstava. U 19. i 20. stoljeću teoretičari obrazovanja sve će više isticati važnost primjerenih nastavnih metoda u približavanja nastave učenicima. Najutjecajniji je mislilac za to razdoblje američki pedagog i filozof John Dewey (1859. ‒ 1952.), tvorac pragmatističke pedagogije, koji je metodiku zasnivao na prirodi djeteta i dječjem radu te slobodnom kretanju učenika (bio je protiv razredno-predmetno-satnog sustava). Njegovo je učenje proizlazilo iz filozofije kapitalizma o što boljem osposobljavanju radnika za proizvodnju pa je utjecalo i na teoriju znanosti o obrazovanju i kasniju pojavu edukologije kao pandana pedagogiji, što će bitno utjecati i na razvoj metodika. U ovom razdoblju nabujale su brojne koncepcije nastave (programirana, problemska, multimedijska, otvorena, nastava na daljinu itd.), a digitalizacija i umjetna inteligencija, koje osvajaju obrazovni proces u posljednjem desetljeću ubrzanim tempom, donose posve nove programe, oblike i metode nastave čije je globalno osmišljavanje tek u začetcima, a koje će posve promijeniti putove i metode stjecanja znanja. To upućuje i na sve veću potrebu znanstvenog bavljenja praksom, dakle metodikama.

U Hrvatskoj se cijeli obrazovni sustav razvijao pod utjecajem njemačke pedagogije i školskih reformi u Austrijskoj Monarhiji koje je započela Marija Terezija u 18. stoljeću. Iz njezina vremena potječu temeljne upute o organizaciji škole, nastave i zadaćama učitelja koje je u knjizi Methodenbuch fứr Lehrer (Knjiga metoda za učitelje) sastavio tadašnji ministar školstva Johann Ignaz von Felbiger (1724. ‒ 1788). Dijelovi te knjige poslužili su i kao predložak za prvi udžbenik metodike na hrvatskom jeziku iz 1849., izdan u Budimu. Prvu autorsku metodiku na hrvatskom jeziku objavio je Stjepan Basariček 1884. u izdanju Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Metodika je tada u sastavu pedagogije, što će ostati sve do pojave i uspona interdisciplinarne metodike krajem 20. stoljeća. Konačno osamostaljivanje metodike u Hrvatskoj formalno je ostvareno u Pravilniku u znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama iz 2009. godine. Metodike pojedinih nastavnih predmeta razvijale su se različitim tempom. Danas su najrazvijenije metodike hrvatskoga i stranih jezika, filozofije i kineziologije, a metodike predmeta prirodnih znanosti, osim za primarno obrazovanje, razvijaju se sporijim tempom. Metodike imaju i svoju informacijsku infrastrukturu, a to su stručni časopisi i novine. Poznatiji su: Metodički ogledi, Metodika, Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, Metodički obzori. Metodičari i drugi istraživači obrazovanja organizirani su u Akademiji odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske. Školske novine uvijek su bile mjesto iznošenja iskustava i rasprava o funkcioniranju i statusu obrazovnih znanosti te imaju goleme zasluge i za razvoj metodika i osvještavanje praktičara i znanstvenika o njihovoj bitnoj ulozi u oblikovanju dobre nastavne prakse. 

Prvi udžbenici metodike na hrvatskom jeziku

Prva metodika na hrvatskom jeziku objavljena je 1849. u Budimu kao dio troknjižja (pedagogija, didaktika, metodika) namijenjenog polaznicima prve učiteljske škole u Zagrebu, osnovane iste godine. Naziva se Posebna znanost podučavanja (didactica specialis), nema naznačenog autora te se smatra da je nastala na temelju prevedenih ili kompiliranih dijelova njemačkog Methodenbucha. Sadrži metodike više nastavnih predmeta: hrvatskog jezika (početno čitanje i pisanje, pravopis, rječoslovje, tj. gramatika), računoslovje (matematika), zemljopis, naravopis (prirodopis), naravoslovje (fizika), zemljomjerje (geometrija), mehanika (strojarstvo), graditeljstvo, crtanje.

Prvu autorsku metodiku na hrvatskom jeziku objavio je 1884. Stjepan Basariček kao treću knjigu u svome četveroknjižju (pedagogija, didaktika, metodika, povijest pedagogije). Naslov joj je Pedagogija III – posebno obukoslovje, a autor u predgovoru kaže da je to „najznamenitiji i najzanimljiviji dio pedagogije”. Počinje poglavljem Zorna obuka jer se u starijoj metodici načelo zornosti smatralo najvažnijim načelom poučavanja. Zatim slijede poglavlja: stvarna obuka, zemljopis, povijest, prirodopis, prirodoslovje (fizika), jezikoslovje (čitanje, pisanje, pravopis, slovnica, tj. gramatika), računarstvo, risanje, pjevanje, gimnastika, ručni rad. Sve su to bili nastavni predmeti u tadašnjim školama. Treba primijetiti da su tada sve metodike objavljene u jednoj knjizi, što danas nije moguće zbog razvijenosti i autonomije metodika, nastalih u proteklom vremenu.