Razvoj zajednica učenja preko Erasmus projekata

Problemi u uspostavljanju refleksivne prakse mogu biti kultura konformizma, nerazvijena kultura učenja, profesionalna nezrelost ili zapuštenost kolektiva, neprepoznavanje kvalitetnog rada, promicanje pogrješnih ljudi i birokratiziran sustav napredovanja praktičara te kratkoročno postavljeni ciljevi ili odsutnost vizije razvoja U suvremenom pristupu ranom i predškolskom odgoju sve se više naglašava važnost zajedničkog učenja, suradnje i refleksije među odgojiteljima. Zajednice učenja nisu samo alat za stručno usavršavanje, već dinamičan prostor u kojem se njeguje profesionalni rast, inovacije i kvaliteta odgojno-obrazovne prakse Kultura odgojno-obrazovne ustanove predstavlja dinamičan sustav zajedničkih vrijednosti, normâ i praksâ koji utječe na profesionalno djelovanje svih sudionika (NKRPOO, 2015). Prema Ljubetić (2009), ona se manifestira putem međuljudskih odnosa, organizacijske klime i implicitnih uvjerenja koja oblikuju svakodnevne odluke. Slunjski (2018) ističe da su upravo prešutna pravila često ključne determinante ponašanja, što upućuje na potrebu sustavnog propitivanja ustaljenih praksâ. Refleksivna praksa, kao metoda kritičke analize vlastitoga rada, predstavlja alat za razumijevanje i transformaciju kulture ustanove. Tako je Šagud (2006) definira kao proces integriranja teorijskoga znanja i iskustvene prakse, dok Schön (1987, prema Paige-Smith i Craft, 2011) naglašava njezinu ulogu u rješavanju kompleksnih profesionalnih dilema. Utjecaj refleksivne prakse na kulturu ustanove Refleksivna praksa znatno utječe na kulturu ustanove poticanjem otvorenosti, komunikacijom i unaprjeđivanjem odgojno-obrazovnih procesa (Vujičić, 2007). Kako ističe Slunjski (2016), trajne promjene zahtijevaju transformaciju ne samo strukturnih već i vrijednosnih dimenzija kulture, jer površinske promjene bez promjene uvjerenja djelatnika ostaju neefikasne. Miljak (2009) i Slunjski (2008) naglašavaju važnost svakodnevnih rasprava i suradničke kulture kao temelja kvalitetne prakse. Vujičić (2011) dodaje da biti odgojitelj podrazumijeva ne biti izoliran od okoline u kojoj se živi i radi, već biti dio tima. Učenjem i istraživanjem ne može se podići razina kompetencija odgojitelja, već je potrebno uz to osigurati diseminaciju i razmjenu znanja i iskustava (refleksivne prakse) među odgojiteljima. Profesionalni razvoj nije samo individualan proces napredovanja, već je to istovremeno proces mijenjanja cjelokupne kulture ustanove u kojoj bi svi trebali sudjelovati i činiti zajednicu koja uči i istražuje. U tom slučaju odgajatelji bi bili u stanju prepoznati i trenutke stagnacije ili regresije u procesu mijenjanja vlastite odgojne prakse te na njih pravodobno i primjereno reagirati (Miljak, 2009; Wei i sur., 2009; Rinaldi, 2006 i dr., prema Vujičić 2011a). Deal i Peterson (2002) razlikuju pozitivne kulture, koje potiču učenje i rast, od toksičnih koje inhibiraju razvoj. Refleksivna praksa ključna je za razvoj pozitivne kulturne klime koja podržava kontinuirano