Antropogogija umjesto pedagogije

Na današnjem stupnju razvitka odgojitelj više nije predavač, onaj koji izvodi transformaciju odgajanika, nego je prvenstveno animator koji budi unutarnje snage odgajanika, mobilizira ih i organizira Očito je da će se kvaliteta života u 21. stoljeću podići do neslućenih visina, a to će dovesti do stalnog usavršavanja koncepta „aktivne starosti” Poznata misao Georgea Orwela Oni koji kontroliraju prošlost- kontroliraju budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost - kontroliraju prošlost može se primijeniti i na djelatnost odgoja i obrazovanja. To je uočio i sveučilišni profesor i pedagog Nedjeljko Kujundžić kritički promišljajući krajem 20. stoljeća tadašnju krizu odgojnih znanosti, a posebno pedagogije. Objavljujemo dva teksta s tom tematikom na temelju njegovih članaka u Pedagoškom radu (1979), Školskim novinama (1981) i Istraživanjima odgoja i obrazovanja (1992). „U nas je u tijeku intenzivna rasprava o teoriji odgoja samoupravnog društva. Konstatirano je da treba tražiti novu sveobuhvatnu teoriju odgoja te su razrađeni prvi prijedlozi kako bi trebala biti strukturirana teorija odgoja Jednu od predloženih koncepcija razradio sam pod naslovom ANTROPOGOGIJA. Zašto bi stari pojam pedagogija trebalo nužno mijenjati u antropogogija i koje su bitne razlike između pedagogije i antropogogije? Odgoj je u funkciji epohalnog rada i stvaralaštva. Svako društvo ima onakav odgoj kakvo je ono samo. Međutim, kako se rad i stvaralaštvo stalno mijenjaju, usavršavaju usporedo s tim općim promjenama proizvodnih snaga, mijenja se i odgoj. Bez suglasja Brojne reforme u nas i u svijetu najbolji su dokaz da su teorija i praksa zapale u jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti. Teoretičari i praktičari zbog toga nastoje prevladati krizu svrsishodnijim teorijama i efikasnijom organizacijom odgojne prakse. Međutim, kako ni među njima nema općeg suglasja o tome kakve su transformacije nužne i kako zamijeniti stari školski sustav efikasnijom organizacijom odgojne zajednice, nužno je tragati za novim perspektivama. Prema našem mišljenju, kad jedna znanost zapadne u krizu, treba se vratiti na polazišna pitanja i probleme, svi ostali pokušaji su manje ili više uspješna krparenja i prekrajanja starih teorija te se tako nikada nije došlo do novih rješenja… Odgoj više ne može biti praksa u kojoj odrasli postavljaju, strukturiraju lik mladih ljudi pre-davanjem iskustava starijih generacija. Na sadašnjem stupnju antropogeneze odgoj je emancipacija, proces samopostavljanja strukture čovjeka, pri čemu pojedinac postaje sve odlučniji formativni faktor u vlastitom razvoju. A odgojitelj, odgoj i škola poprimaju suradničku funkciju koja je usmjerena na afirmiranje emancipacije čovjeka. Zbog toga što je stara pedagogija (i organizacija odgoja) došla u sukob s tim općim povijesnim stremljenjima antropogeneze, doživljavamo sveopću krizu teorije i prakse odgoja. Naš je temeljni povijesni zadatak prestrukturiranje teorije odgoja, tj. njeno usklađivanje s općim trendom antropogeneze