Kad manjine kolo vode

Koliko god se učitelji trudili (premda za mnoge teškoće s kojima se susreću uopće nisu educirani), sve nekako ostaje tek „mrtvo slovo na papiru”. Ne pomažu ni pedagoške mjere (jedini „alat” koji škole imaju), štoviše ‒ ako ne poštujete postupnost u izricanju opomena ili ukora, žalba roditelja može vas natjerati da je morate poništiti i sve vratiti na početak. Ako je, pak, u svojim nedjelima učenik dovoljno uporan, a razredna i učiteljska vijeća dovoljno dosljedna, može se dogoditi da se tijekom godine pristigne i do one najdalje mjere – preseljenja u drugu školu. Iako biste možda pomislili da će u tom slučaju učenik (možda baš za primjer drugima) biti prebačen u neku posve udaljenu školu kako bi tijekom putovanja mogao barem razmisliti o svom dotadašnjem ponašanju, sustav se zakonski brine da ga se može premjestiti tek u školu s kojom ima dodirnih točaka vezanih za upisno područje (čitaj: tek nekoliko kilometara dalje). Naravno da će biti „pokriven” i prijevoz. Minute i minute na sjednicama troše se upravo na te učenike, analiziraju se preventivne metode, restitucije i medijacije, donose planovi postupanja, no pomaci su često tek neznatni... Ako se, pak, bilo što dogodi (a od starta znamo da će se, prije ili kasnije, nešto dogoditi), svi se odjednom pozivaju na svoja prava koja savršeno dobro znaju, u cijelu se priču uključuju krizni timovi, pravobranitelji i odvjetnici, a dopisi i očitovanja postaju svakodnevna rutina ravnatelja i pedagoške službe. Rečenice koje se nude kao rješenja takvih situacija („promijenite pristup”, „morate izgraditi autoritet”, „on je samo malo nemiran”...) zapravo su otrcane fraze onih koji možda nikada nisu odradili nijedan dana kontinuirane nastave u učionici. Pa onda, upravo zbog svega navedenog, tek ovako prozaično pitam – kakva su onda prava svih ostalih učenika u razredu koji se žele školovati i obrazovati? Onih koji poštuju školska pravila i sva načela? Onih koji cijene djelatnike škola? Onih koji bi možda imali puno više prilika da se ne mora toliko pažnje posvećivati pojedincima koji učestalo krše kućni red? Koliko su, u konačnici, zakinuti svi oni silni daroviti učenici koji ne uspijevaju dobiti dio „svog kolača”? U doba kad se kod pojedinih roditelja odgoj djeteta stavlja na posljednje mjesto i kad su specijalizirane ustanove koje se bave djecom s problemima u ponašanju posve ispunjene, od učitelja u osnovnim školama očekuje se da imaju čarobni štapić te, u suradnji sa stručnim suradnicima, riješe baš sve poteškoće. Samo što je to u današnje vrijeme „sanak pusti” i nije neobično da sve više nedostaje ljudi koji žele raditi u školama. Nije, također, ni čudno da se od osoba koje nisu dio obrazovnog sustava sve češće čuje tek rečenica – ne bih vam bio u koži... Jedina pomalo olakotna okolnost u cijeloj priči jest činjenica da se i dalje radi o manjinskom dijelu učenika. Doduše, itekako glasnoj manjini koja „diktira tempo”. Premda, kad pogledamo cjelokupnu situaciju, ne treba to uopće čuditi ‒ u našoj zemlji