Pripremamo sadržaj…
Dočekali smo i to – vrsni „matematičari” pobrojali su ono što se pobrojati dalo pa se nekako stiglo do magičnog broja većeg od sedamdeset i pet kojeg su svi toliko željeli dosegnuti te će se konačno, kako se to već uobičava reći, omogućiti djelotvornije funkcioniranje svih struktura društva.
Čeka se, naravno, i najavljeno provedbeno objašnjenje sintagmi poput onih „zanima nas što djeca uče u školama”. Opće je poznato u novijoj hrvatskoj povijesti (ako se promijeni bilo kakva garnitura koja odlučuje) da nakon svakih izbora slijedi gotovo identična „priča” – prvo se „češljaju” školski kurikulumi, detaljno analiziraju rečenice u udžbenicima povijesti s posebnim naglaskom na ratna zbivanja te „kroji” popis lektire. S obzirom na novonastalu situaciju dolazno vrijeme bit će, izgleda, potpuno u znaku stihova pjesme jednog bivšeg predsjedničkog kandidata – ključni pojmovi bit će vjera, ljubav i domovina...
Prosvjetni djelatnici s nestrpljenjem očekuju i prve poteze nove čelne osobe MZO-a s obzirom na to da je dosadašnji ministar najavio odlazak u mirovinu. A pitanja se samo nižu...
Kako će se dalje razvijati program cjelodnevne škole o kojem baš svatko ima neko svoje mišljenje? Hoće li se konačno „posložiti” uvjeti da zaživi novi Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a ne tek gomila dopuna kojima više gotovo nitko ne zna broj? Koliko je realna najava priče o devetogodišnjem osnovnoškolskom obrazovanju? Hoće li se istinski zagrebati u odrednice Državnog pedagoškog standarda i tražiti dosljedno njihovu primjenu te može li se, doista, svim školama osigurati dovoljan broj stručnih suradnika? Planira li se redefinirati pravilnik o broju učenika u razredu s obzirom na to da se, iz godine u godinu, broj školaraca evidentno smanjuje?
Smanjuje se, također, i broj tehničkog osoblja u školama, a odobrenja za zapošljavanje novih osoba stižu „na kapaljku”. Smanjuje se i broj otvorenih područnih škola na „globalnoj mapi” jer više nema tko sjesti u školske klupe u pojedinim, pomalo izoliranim, sredinama. Smanjuje se i broj kandidata koji pristižu na razgovore za posao u školi. O učiteljskom pozivu koji se tako često spominje u nekim idiličnim novelama može se tek nostalgično maštati...
S druge strane, povećava se broj osoba koje su zauvijek zatvorile vrata škole i rekle – dosta! Zbog pritisaka, zbog količine stresa, zbog nediscipliniranih učenika s golemim „zaleđem”, zbog administrativnog opterećenja, zbog... (svatko od onih koji su otišli mogao bi dodati neki svoj razlog u ove tri točke).
Unatoč svemu, vječiti optimisti, kakvih je u školama i dalje nemali broj, ipak vjeruju da ne mora sve postati stalna svakidašnja jadikovka, već uvijek pronađu neki dodatni smisao i poticaj. Upravo su oni svojevrsni zalog za ono čemu bismo trebali stremiti ‒ dobrobiti učenika i boljoj budućnosti za naše najmlađe. Dovoljno je samo da svi, bez fige u džepu, iskreno odgovorimo na pitanje koje, nota bene, jedna od vladajućih stranaka predstavlja u svom programu ‒ kakvu budućnost Hrvatska želi za sebe?
Ili još izravnije ‒ forma je tu, sad slijedi sadržaj. Sve nas, naravno, zanima kakav će on biti...
„Zakon je jasan” svojevrsni je postulat koji će vam spremno podastrijeti pravni eksperti naiđete li na kakvu nedoumicu u silnoj količini članaka i stavaka kod kojih ćete kadšto zastati u nevjerici. Ostaje, naravno, upitno kako je moguće da „jasnoću” nerijetko svatko od njih tumači na svoj način. Ne bi li upravo te rečenice trebale biti potpuno različite od književnih tekstova koje svaki čitatelj doživljava na svoj način i zasebno otkriva „što je pjesnik htio reći”? S obzirom na sve navedeno, katkad se čini da upravo zakonske akte treba razumijevati poput silnih pravopisnih dilema u jeziku koje pragmatični Hrvati otklanjaju u stilu – može i jedno i drugo...