Godina visokih tenzija i dugotrajnih sukoba

I onda, nekako s proljeća, stiglo je i vrijeme za štrajkove. Tri obrazovna sindikata ‒ Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikat Preporod i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja ‒ na sve su moguće načine željeli prisiliti Vladu i Ministarstvo da prihvate njihovih pet glavnih zahtjeva. Nije im to, priznaju, uspjelo. Rekoše sami: bili smo u situaciji odustani ili idi do kraja, pa što bude. I bî sporazum prema kojemu nastavnici strukovnih škola iduću školsku godinu mogu biti mirni glede promjene njihovih ugovora o radu zbog novih normi koje im slijede reformom. Sporazum im jamči istu plaću, bez obzira na promjenu norme Kako vrijeme leti! Oni pjesnički raspoloženi rekli bi „ni ne okreneš se, a nastavna je godina već prošla”. Neki bi se odmah nadovezali željom ili preporukom da je bolje i ne okretati se, ne zbog strelovitog protoka vremena nego zbog svega što se događalo od lanjskog rujna do sredine lipnja. No, moramo se podsjetiti ili prisjetiti kako je bilo u tih 35 radnih tjedana, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato da bi za koje desetljeće kroničari, analitičari i teoretičari hrvatskoga školstva imali barem mrvicu štofa za svoje uratke. Nastava je krenula 9. rujna jer je prosvjetna vlast, pardon, premijer Plenković nakon puno vapaja iz školskih zbornica i molbi da se zbog silnih vrućina početak odgodi za barem tjedan dana, popustio i rezolutno odlučio da umjesto 2. rujna nastavna godina krene sedam dana kasnije. Ali nije premijer poslušao učitelje i struku nego sugestije i prijedloge primorsko-dalmatinskih župana, jer oni puno bolje znaju kako je učiteljima i učenicima u pregrijanim učionicama bez klimatizacijskih uređaja. No, dobro, 35 tjedana odnosno 175 radnih dana i dalje nije previše u kalendaru nastavne godine pa je i uz sva pomicanja ove godine nastava završila prošlog petka, tog nesretnog 13. u mjesecu. Nestašna djeca, još „nestašniji” roditelji Valjda je samo pomaknuti početak nastave bila nekakva novost, jer ostala su od prethodne školske godine barem dva neriješena problema. Sjetit ćemo se slučaja s „nestašnim” devetogodišnjakom koji je u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi prouzročio velike probleme, počevši negdje u ožujku, svojim najblaže rečeno društveno neprihvatljivim ponašanjem. I nije se problem moglo riješiti tijekom cijelog proljeća i ljeta, pa su roditelji najprije angažirali odvjetnike da pojačaju dojam i vlastitu snagu, a zatim su ispisali svoju djecu iz razreda koji je dječak pohađao, učiteljica je postala kolateralna žrtva i ostala bez posla, a rješenje za problem pronađeno je tek drugog dana nastavne godine i mališan je premješten u školu u Novom Zagrebu. Naime, i resornom ministarstvu i zagrebačkom Gradskom uredu za obrazovanje trebalo je barem četiri mjeseca da dobro razmisle što učiniti i kako razriješiti taj gordijski čvor. I još je otvoreno pitanje što su, pobogu, radili barem četiri mjeseca a da nisu uspjeli raspetljati tu ustvari nevjerojatno jednostavnu priču. Ni u Novom