Možda ne znamo objasniti što osjećamo ili se bojimo da nas nitko neće razumjeti. Ipak, možemo početi sasvim jednostavno: „Nije mi dobro.”, „Brinem se.”, „Tužan/tužna sam.”, „Trebam razgovor.” ili „Možeš li me saslušati?"

U vremenu u kojemu se mnogo govori o uspjehu, ocjenama, sportskim rezultatima, izgledu i društvenim mrežama, ponekad zaboravljamo na ono što ne vidimo odmah, a jednako je važno: naše mentalno zdravlje. Kako se osjećamo? Jesmo li zabrinuti, tužni, iscrpljeni ili usamljeni? Imamo li osobu kojoj se možemo obratiti kada nam je teško? Upravo su takva pitanja bila u središtu panel-rasprave „Budi hit, mentalno fit!” održane u Osnovnoj školi Ive Andrića, u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Osobno iskustvo

Na panelu su sudjelovale novinarke Ivana Radaljac Krušlin i Lada Novak Starčević koje su se u svom radu posvetile širenju svijesti o brizi za mentalno zdravlje. Uz njih sudjelovala je i studentica Petra P. koja je s okupljenima podijelila osobno iskustvo: kao tinejdžerica i sama se suočavala s teškoćama mentalnog zdravlja. Njezino je svjedočanstvo bilo iskreno, hrabro i važno jer je pokazalo da se problemi mentalnog zdravlja mogu dogoditi svakome. Ne biraju dob, razred, obiteljsku situaciju, školski uspjeh ni broj prijatelja na društvenim mrežama. Okupljeni učitelji, roditelji učenika i sami učenici sa zanimanjem su pratili razgovor te su se na kraju uključili u raspravu svojim pitanjima i promišljanjima.

Razgovor je podsjetio na jednostavnu, ali često zanemarenu istinu: o mentalnom zdravlju potrebno je govoriti stalno, otvoreno i bez osuđivanja. Jedan razgovor može biti početak razumijevanja, no kultura brige ne stvara se u jednom danu. Ona nastaje kada redovito učimo prepoznati vlastite osjećaje, kada jedni druge slušamo bez ismijavanja i kada znamo da nije potrebno čekati da problem postane velik kako bismo potražili pomoć.

Briga o zdravlju

Mentalno zdravlje ne znači da smo uvijek veseli, puni energije i bez briga. Svi imamo dane kada smo neraspoloženi, ljutiti, tužni ili pod stresom. To su normalni osjećaji i dio su odrastanja. Međutim, važno je obratiti pozornost kada tuga, strah, napetost ili osjećaj usamljenosti dugo traju, ometaju svakodnevni život, učenje, spavanje ili odnose s drugima. Tada nam je potrebna podrška, baš kao što je tražimo kada nas boli zub, imamo visoku temperaturu ili ozlijedimo nogu.

Briga za vlastito mentalno zdravlje podrazumijeva mnogo malih, svakodnevnih postupaka. To je dovoljno sna, redoviti obroci, kretanje i boravak na svježem zraku. To je i vrijeme bez mobitela i društvenih mreža, osobito prije spavanja. U svijetu neprestanih obavijesti i uspoređivanja lako je pomisliti da su životi drugih savršeni. No na internetu najčešće vidimo samo pažljivo odabrane trenutke, a ne nečije strahove, sukobe, pogreške ili loše dane.

Odnosi povjerenja

Briga o sebi također znači dopustiti si odmor. Ne moramo svaki dan biti produktivni, raspoloženi i najbolji u svemu. Ponekad je dovoljno prošetati, slušati glazbu, čitati, crtati, baviti se sportom, pisati dnevnik ili provesti vrijeme s osobom uz koju se osjećamo sigurno. Netko će se smiriti u razgovoru, a netko u tišini i stvaralaštvu. Važno je upoznati sebe i pronaći ono što nam pomaže da se ponovno osjećamo stabilnije.

Posebno je važno graditi odnose povjerenja. To može biti roditelj, brat ili sestra, prijateljica, prijatelj, učiteljica, razrednik, stručni suradnik u školi, trener ili neka druga odrasla osoba. Ponekad nam nije lako pronaći prave riječi. Možda ne znamo objasniti što osjećamo ili se bojimo da nas nitko neće razumjeti. Ipak, možemo početi sasvim jednostavno: „Nije mi dobro.”, „Brinem se.”, „Tužan/tužna sam.”, „Trebam razgovor.” ili „Možeš li me saslušati?”

To nisu znakovi slabosti. Naprotiv, priznati da imamo problem i zatražiti pomoć zahtijeva veliku hrabrost. Panel u OŠ Ive Andrića posebno je naglasio upravo tu poruku – nije sramota reći da nam je teško. Sram ne pripada osobi koja se bori, nego predrasudama koje nas uvjeravaju da sve moramo riješiti sami. Nitko ne bi trebao nositi težak osjećaj u tišini samo zato što misli da će biti osuđen ili ismijan.

Ponekad je razgovor s osobom od povjerenja dovoljan da osjetimo olakšanje. Kada nas netko sasluša bez prekidanja, dijeljenja brzih savjeta ili umanjivanja naših osjećaja, lakše razumijemo što nam se događa. Rečenice poput „Ma nije to ništa”, „Ima i gorih problema” ili „Samo se razvedri” često ne pomažu, iako su izrečene s dobrom namjerom. Mnogo više znače riječi: „Tu sam.”, „Vjerujem ti.”, „Žao mi je što ti je teško.” i „Zajedno ćemo pronaći pomoć.”

Važan prvi korak

Ako primijetimo da se netko iz naše blizine povukao, često plače, djeluje bezvoljno, naglo mijenja ponašanje ili govori da nema smisla, ne trebamo se praviti da to ne vidimo. Možemo mu prići, pitati kako je i ponuditi razgovor. Ne moramo imati savršeno rješenje. Dovoljno je pokazati da nam je stalo i potaknuti ga da se obrati odrasloj osobi ili stručnoj službi. U ozbiljnim situacijama važno je odmah potražiti pomoć odraslih i stručnjaka.

Panel-rasprava u našoj školi pokazala je koliko osobne priče mogu mijenjati pogled na temu o kojoj se još uvijek premalo govori. Iskustvo studentice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta bilo je podsjetnik da se i nakon teških razdoblja može krenuti naprijed, učiti, razvijati se i pomagati drugima. Njezina otvorenost mogla je nekome u publici dati upravo ono što mu je trebalo: osjećaj da nije sam ili sama.

Zato razgovor o mentalnom zdravlju ne smije ostati samo tema jednoga panela, sata razrednika ili obilježavanja posebnog datuma. Trebao bi postati dio svakodnevice – u školi, obitelji, među prijateljima i u zajednici. Kada se usudimo pitati „Kako si, stvarno?”, kada pažljivo slušamo odgovor i kada pomoć smatramo znakom snage, stvaramo sigurnije mjesto za sve.

Brinuti se o mentalnom zdravlju znači brinuti se o životu. A prvi korak ponekad može biti jednostavan: razgovarajmo.

(Autorica teksta je učiteljica razredne nastave u OŠ Ive Andrića u Zagrebu)