Stanje odgojno-obrazovnih znanosti danas

Odgovor na pitanje sadržano u naslovu – kakvo je stanje odgojno-obrazovnih znanosti danas ‒ nije jednoznačan. I to iz nekoliko razloga. U prvom redu zato jer nije ista razvijenost i nisu jednaki razvoji u različitim znanostima te što u tom pogledu postoje i neke nacionalne razlike. U zemljama s pedagoškom tradicijom još se raspravlja o tome je li pedagogija znanost u pravom smislu te riječi ili je „praktična teorija”. Ta je rasprava zanimljiva i za hrvatsku znanstvenu zajednicu u kojoj se, osim pedagogije, razvijaju obrazovne teorije za koje nije dvojbeno ispunjavaju li kriterije znanstvenosti. Međunarodna situacija u tom je pogledu dosta jasna pa ju je u ovakvom kratkom tekstu moguće ovlaš prikazati s osvrtom na hrvatsku situaciju. Pedagogija je praktična teorija, a ne znanost U njemački govorećim zemljama, koje su kolijevka pedagogije, rasprava o predmetu i statusu pedagogije, traje desetljećima. Od samih začetnika, kao što su Fridrich Herbart, Otto Willman, Rudolph Lochner, Richard Meister, do Wolfganga Brezinke i Hermanna Gieseckea, dovodi se u pitanje znanstvenost pedagogije i konstatira da se radi o „praktičnoj teoriji” koja je deskriptivna i preskriptivna, a nije eksplanatorna. Ona ne proizvodi novo znanstveno znanje o edukaciji nego je uglavnom opisuje, a sadržaje i postupke poučavanja propisuje u skladu s određenim svjetonazorom. Pokušaj da se transformira u znanost primjenom metoda i otkrića eksperimentalne psihologije u prvoj polovini prošlog stoljeća i uspostavi eksperimentalna pedagogija, što bi predstavljalo svojevrstan realistični obrat (H. Roth, 1966), nije uspio pa je ostala znanstveno irelevantnom disciplinom. Brezinka, istražujući razvojne faze pedagogije, pesimistično zaključuje da je, unatoč ogromnoj kvantitativnoj ekspanziji katedara, periodike i broja samih pedagoga „pedagogija postala neplodna za praksu i nudi znanja koja nikome nisu potrebna” (Brezinka je o tome održao u Zagrebu zapaženo predavanje koje je objavljeno u prijevodu, Anali za povijest odgoja, 7, 2008., i izvorniku, Odgojne znanosti, 10, 2008.). U Edukologiji (Pastuović, Znamen, 1999., str. 86) naveden je popis obrazovnih teoretičara izvan njemačkog govornog područja koji drže nužnim razlikovati znanstvene od praktičnih teorija obrazovanja, jer njihovo brkanje otežava razvoj i same pedagogije i njezino stvarno, a ne samo deklarativno prerastanje u Erzihehungswissenschaft (znanost o odgoju, op.ur.). U međunarodnoj je znanstvenoj javnosti rasprava o znanstvenosti pedagogije uglavnom zaključena devedesetih godina prošloga stoljeća i objelodanjena u Međunarodnoj enciklopediji obrazovanja u više izdanja (The International Encyclopedia of Education, Pergamon). U njoj su navedene i prikazane sljedeće znanosti o obrazovanju: obrazovna psihologija, sociologija obrazovanja, ekonomika obrazovanja, edukacijska antropologija, politička znanost o obrazovanju te povijest i filozofija obrazovanja. Pedagogija se ne navodi u popisu znanosti, već kao teorija i vještina