Kako, čemu, zašto, kada, koliko... i još mnogo teških pitanja nameće se čovjeku u ovim teškim vremenima i ovom surovom svijetu, a vani sja proljetno sunce, rascvjetalo se, prosule se ljepote majčice prirode, latice ranog voća popadale po zumbulima, maćuhicama, visibabama, jestivo i otrovno, đurđice i maslačak, trave i korovi... Svega nudi priroda, a čovjeku nikada dosta, on traži sve nešto bolje i više, grabi sve svoje na hrpu, a po mogućnosti i tuđe.
Nije lako nikome, ali osobito je teško onima koji uče i onima koji liječe. Više je boleština nego liječnika, više je onih koji bi trebali nešto naučiti nego onih koji bi bili vješti uvijek pogoditi što moraju znati mladi i podučavati ih kakva je potrebna vještina da se život privikne djetetu i dijete životu, konačno da čovjek nauči drugom čovjeku biti brat i svat, da cijeni sebe i susjeda i nađe put i cilj u životu i svijetu koji ga okružuje.
Ne ide baš kako bi trebalo, a osobito u školskim klupama nešto previše škripi. Moramo ipak reći da kod nas zaista ima vještih učitelja i mudre djece, ali baš je premalo onih koji bi uspjeli spojiti sve ono što je potrebno da se potomke uskladi s onim što se mora, može i smije s onim što se ima i hoće.
Ovi su dani osobito teški u školama, a poseban je pritisak na učitelje i učenike jer jedni ispituju, a drugi odgovaraju kako znaju i mogu. Posebna su priča roditelji, zapravo prvi na redu su oni koji donesu na svijet potomke, svoje nasljednike. Nažalost, njih je već odavno premalo kod nas, a onda kad ih negdje i ima teško je pronaći načina kako odgojiti prinovu da bude na sliku i priliku, po mogućnosti sretno i zadovoljno čeljade, pa da budu i tata i mama, baka i djed, učitelji i šefovi, svi sretni.
Nekako nam se svima vidi da ti procesi sve više zapinju. Dijete nije najprije zadovoljno sa svojom mamom koja ga želi nahraniti, a ono samo pljucne i zaplače, ne će ono što mu mama nudi, a tata donese. Kad dijete bude već nešto veće, onda tvrdi da ga nitko ne razumije, na to se dalje nadovežu učitelji i profesori pa navale učiti djecu ono što im se baš nikako ne dopada, u stanju su tvrditi da su učiteljice i učitelji glupi i da ih uopće ne razumiju. A na kraju se školovanja dogodi tužna priča, da ima školovane i lijepo odgojene djece na kraju krajeva, ali za njih baš nema odgovarajućih radnih mjesta. Dječica se onda lijepo spakiraju i odu u svijet gdje ih jedva dočekaju i čak nabace višestruke iznose onoga što svakome treba.
E, sad recite tko tu može biti dovoljno bistar, pa da krene putem kojim bi mladi došli do svojega cilja i sreće. Možda bi se moglo krenuti malo neobičnim stazama, tako da djeca dok dođu nekako do svoje pameti, počinju učiti najprije svojeg tatu živjeti normalnijim načinom života, pa da u tom životu najprije pokuša čuti što to dijete traži od roditelja. Prvo, da ga tata gleda, da mu guguće, da ga ljuljuška. Ne moram uopće govoriti što sve mnogi tate rade da dignu rep i pobjegnu od toga, da se bude noću i uspavljuju svoje najdraže biće. Događa se i da mamici dosadi biti dan i noć i staratelj i odgajatelj, pa se i ona bavi nečim zanimljivijim i korisnijim. I što se dalje dogodi možemo vidjeti kad dođe do štrajka, eto onda više ne možete uopće prepoznati tko je tu krivac. Jedni, drugi ili nešto treće...
Ma jasno, najlakše je okriviti učitelje, nekako su oni u svim vremenima spremni pojesti gorku juhu i uvijek misliti da mogu odgojiti sretne ljude, pa navale učiti ih sve što treba i ne treba. Pa su tako i sada upućeni da si sami odaberu što god hoće. Može biti da neka djeca štrebaju da budu vrhunski kuhar ili pediker, trebaju i lijepe pjevačice, a tek kad je sezona, troši se i traži svašta. Navali narode, budi sam svoj majstor.
