Školstvo pod partizanskom upravom za vrijeme druge Jugoslavije dobro je istraženo te o njemu postoje brojne monografije i studije na nacionalnoj i lokalnoj razini, od kojih su neke važne izdale i Školske novine te ih prikazujemo u ovom broju. Ostala tri segmenta školstva u Drugom svjetskom ratu manje su istražena te to ostaje zadaća povjesničara školstva kako bi se tim spoznajama upotpunila i zaokružila ukupna slika školstva u Hrvatskoj u tom razdoblju. 

Školstvo i pedagogija u drugoj Jugoslaviji, iako su, kao i sama država, otišli u povijest još 1991. godine, i dalje nisu povijesno vrjednovani većim istraživanjima i monografijama kojima bi se pokazalo što su u njima trajne vrijednosti, a što proizvodi poraženih i vitalnih suvremenih ideologija. U tome su razdoblju naime provedene brojne opće i djelomične reforme školstva, od kojih su neke bitno unaprijedile obrazovni sustav i obrazovanost stanovništva, no neke su, poput one u funkciji izgradnje samoupravnog socijalizma, naprosto propale nakon utrošene goleme društvene energije. Pritom su na oblikovanje školstva i odgojno-obrazovnog procesa utjecale brojne napredne filozofske i pedagoške ideje sa Zapada koje su imale pobornike i u Hrvatskoj i omogućile djelomičnu neutralizaciju ideološko-političkih ograničenja prema izgradnji suvremenog odgoja i obrazovanja. Dakle, povijest pedagogije i školstva u doba druge Jugoslavije, uz iznimku nekih uspješnih monografija, još je u procesu prikupljanja i osmišljavanja povijesnih izvora za buduće sinteze o tome dobu, a to se vidi i u izdanjima Školskih novina.

  

Mihajlo Ogrizović: PROSVJETA U NARODNOJ REVOLUCIJI

Knjiga, objavljena 1978., najcjelovitije je, iako ne i posve sustavno i sveobuhvatno, djelo o partizanskom školstvu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Danas je zanimljiva stoga što otkriva početke uspostavljanja školstva druge Jugoslavije koje će i u Hrvatskoj trajati 45 godina. U njoj npr. nalazimo prikaz rada Prosvjetnog odsjeka Izvršnog odbora AVNOJ-a po čijim su se uputama organizirala nastava u školama na područjima pod vlašću partizana. Tu su i dokumenti o prosvjetnom djelovanju ZAVNOH-a, o školstvu u zbjegovima u Africi i Italiji te u pojedinim hrvatskim pokrajinama (Banovina, Slavonija, Lika). Posebna su poglavlja o dječjoj zaštiti, brizi o djeci i omladini te o obrazovanju odraslih i kulturnoj djelatnosti. Knjigu su recenzirali Vladimir Jurić i Dragutin Pazman, a uredio Đorđe Đurić. Suizdavač je Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Među objavljenim izvorima osobito su zanimljiva „Uputstva nastavnicima za rad u osnovnim narodnim školama” što ih je izdao AVNOJ 1942. jer sadrže i nastavni program. Tako se za 3. razred osnovne škole iz nacionalne povijesti propisuju povijesne ličnosti Sava Nemanjić, Nikola Šubić Zrinski i Štrosmajer kao uzorni „učitelji i prosvjetitelji”, a od kulturnih ličnosti Vuk Karadžić, Petar Petrović Njegoš i Osman Đikić (bosanski muslimanski književnik srpskog opredjeljenja). U 4. razredu teme su među ostalima: borbe Jugoslavena s Turcima, uskoci i hajduci, seljačke bune, seoba Srba pod Arsenijem Čarnojevićem, oslobađanje Crne Gore, narodni ustanci u Srbiji i BiH itd. Iz hrvatske povijesti ne spominje se ništa drugo, a to zanemarivanje bitnih sastavnica hrvatskog identiteta i u školstvu nastavit će se cijelo vrijeme postojanja bivše države.

Mihajlo Ogrizović (1916. ‒ 2005.) bio je profesor kolegija Opće povijesti pedagogije i Nacionalna povijest pedagogije i školstva na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1952. do odlaska u mirovinu. Doktorirao je radom Borba za novu školu i narodnu prosvjetu u vrijeme NOB-a, a to je bilo i njegovo glavno istraživačko područje. Znatan doprinos dao je i istraživanju starije povijesti školstva i stvaralaštva istaknutih hrvatskih pedagoga, o čemu je objavio više knjiga. Zapažene radove napisao je i iz područja andragogije. Cjelokupan njegov znanstveni rad metodološki se temeljio na ideološkim postavkama marksizma i jugoslavenstva.

 

Mate Zaninović: IZ PROŠLOSTI ŠKOLSTVA DALMACIJE

Premda obuhvaća i sadržaje iz vremena Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, ovu knjigu uvrštavamo u ovo razdoblje jer se posljednja poglavlja u njoj odnose na Drugi svjetski rat i poraće. Knjiga je izašla 1978. na 200 stranica, recenzenti su Mate Demarin i Mihajlo Ogrizović, a urednik Đurđe Đurić. Sadrži 17 nepovezanih poglavlja, a sva se odnose na prošlost školstva u Dalmaciji. Počinje s pregledom razvitka osnovnog školstva Dalmacije, a slijede teme o pokrajinskim školskim zakonima i pravilnicima u Dalmaciji do 1918., nazivima škola u Dalmaciji do propasti Austro-Ugarske, pokrajinskim skupštinama učitelja i pedagoškoj štampi u Dalmaciji, kulturno-prosvjetnoj djelatnosti u NOB-u, osnovnim školama u Zadru nakon oslobođenja, osnovnim i učiteljskim školama u Dalmaciji do 1958. te stogodišnjici obrazovanja učitelja u Zadru. 

Mate Zaninović (1919. ‒ 1994.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je pedagogiju i psihologiju te radio kao profesor na Odsjeku za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Dobitnik je Nagrade „Ivan Filipović” za životno djelo. Jedini je na hrvatskom jeziku objavio knjige Pedagoška hrestomatija i Opća povijest pedagogije, a osobito je zaslužan za istraživanje povijesti školstva Dalmacije te je osim ove objavio i knjige Školstvo u Zadru i njegovu kraju i Školstvo u Šibeniku i okolici.

  

Branka Praznik: PARTIZANSKE POČETNICE U HRVATSKOJ

Autorica je istražila sve početnice koje su se upotrebljavale u školama na teritoriju pod kontrolom partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Knjiga je objavljena 1983. na 160 stranica, recenzenti su Mihajlo Ogrizović i Emil Paravina, a urednik Ante Bežen. Iz nje se saznaje da su partizanske vlasti objavile 14 početnica, nazvanih po kraju u kojem su se rabile, pa su tako postojale Livanjska početnica (najstarija, izdana 1942.), Lička, Kordunaška, Goranska, Viška itd. te Početnica ZAVNOH-a iz 1944. U početnicama je partizanska simbolika, a sadržaj oblikovan po tadašnjoj metodici početnog čitanja i pisanja. Početnicu ZAVNOH-a Školske novine izdale su u više navrata jer se dodjeljivala prvašićima pri primanju i pionire.

Branka Praznik bila je za vrijeme SFR Jugoslavije ravnateljica Osnovne škole „Nikola Demonja” u Zagrebu (danas OŠ Davorina Trstenjaka).

   

Danca Nola: EL SHATT

Knjižica je objavljena 1988. na oko 80 stranica, recenzenti su Mihajlo Ogrizović i Josip Pivac, a urednik Ivo Klarić. Autorica iz prve ruke govori o životu u El Shattu, velikom kompleksu logora za izbjeglice iz Hrvatske, uglavnom Dalmacije, na Sinaju (Egipat) tijekom Drugog svjetskog rata. U tim je logorima bilo oko 30.000 neboračkog stanovništva, a ovamo su dopremljeni iz Visa i drugih dijelova Dalmacije u bijegu pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. godine. Logor je postojao od veljače 1944. do ožujka 1946. godine i u njemu je bio organiziran život u tamošnjim vrlo oskudnim prilikama pustinje. Ipak, tu su radile škole, radionice, izlazile su novine, a škole je polazilo oko 11.000 učenika s 282 učitelja. Upravo život djece i rad s njima opisuje autorica u dva poglavlja: u prvom se govori o samom egzodusu, odgojno-obrazovnoj zajednici, pionirskoj organizaciji i aktivnostima, a u drugom o pionirskom kazalištu i povratku u domovinu.

Danica Nola (1910. ‒ 2005.) bila je nastavnica hrvatskog jezika i povijesti, a radila je u doba SFR Jugoslavije kao prosvjetna savjetnica u Zavodu za školstvo te kao ravnateljica Centra za izvanškolski odgoj. Bila je vrlo angažirana u osnivaju eksperimentalnih škola i osmišljavanju slobodnog vremena mladih. Utemeljila je časopis Umjetnost i dijete, a najvažnije su joj knjiga Dijete, igra i stvaralaštvo te Dijete i kreativnost – odabrane pedagogijske teme (izdana postumno 2021.).

  

Vlado Podrebarac (gl. urednik): SOCIJALISTIČKI SAMOUPRAVNI PREOBRAŽAJ ODGOJA I OBRAZOVANJA U SR HRVATSKOJ 1974. ‒ 1984.

Ovo je vjerojatno jedina knjiga u povijesti hrvatskog školstva u kojoj su, na jednom mjestu, objavljeni svi bitni dokumenti jedne školske reforme, od njezina političkog planiranja do izvedbe. To je bila reforma, pod nazivom socijalistički samoupravni preobražaj odgoja i obrazovanja, pokrenuta u sklopu eksperimenta izgradnje samoupravnog socijalizma kao novog društvenog sustava, jedinstvenog u svijetu. Odluku o pokretanju reforme donio je vrh Saveza komunista Jugoslavije, a osmislila su je i provodila partijska, državna i stručna tijela od 1974. nadalje, s tim da je proces u Hrvatskoj normativno zaokružen 1984. pod vodstvom tadašnjeg sekretara za prosvjetu SR Hrvatske Stipe Šuvara. Tada je donesena odluka da se svi bitni dokumenti reforme objave na jednom mjestu, a za izdavača su određene Školske novine. U uredničkom odboru bili su, osim predstavnika Školskih novina, i predstavnici svih ključnih tijela odgovornih za tu reformu: CK SKH, republičkih SIZ-ova za osnovno i usmjereno obrazovanje, republičkog sekretarijata za prosvjetu i kulturu te prosvjetno-pedagoške službe. Na čelu odbora bio je Vladimir Podrebarac, sekretar u vrhu SKH zadužen za koordinaciju svih tijela uključenih u reformu na republičkoj razini.

Knjiga je objavljena 1985. i ima 816 stranica. Uvodni tekst napisala je Ema Derossi-Bjelajac, tada izvršna sekretar CK SKH, zadužena za obrazovanje. Slijedi prikaz 17. sjednice CK SKH na kojoj je odlučeno o početku reforme te izlaganje Stipe Šuvara o tome. Potom slijede sistemski dokumenti o razvoju odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj od 1974. do 1984., društveno-političke osnove i dokumenti reforme, od rezolucije 10. Kongresa SKJ kojim je započelo uvođenje samoupravnog socijalizma i drugih političkih dokumenta do zakonskih osnova na kojima se temeljio ustroj i rad obrazovnog sustava (društveni dogovori, zakoni o predškolskom, osnovnom i usmjerenom obrazovanju, učeničkom standardu i dr.). Sve to govori o vrlo sustavnom programiranju i izvedbi reforme koja, međutim, zbog ekonomskih i političkih razloga nije uspjela te je se odrekao i sam Savez komunista još prije raspada Jugoslavije.

 

Ante Vukasović: LIKOVI ISTAKNUTIH HRVATSKIH PEDAGOGA

Knjiga je objavljena 2015. godine na 250 stranica, recenzenti su Josip Markovac, Vlatko Previšić i Valentin Puževski, a urednik je Vladimir Strugar. Nastavlja niz knjiga kolektivnih stručnih portreta hrvatskih pedagoga koji je započeo Mihajlo Ogrizović, svojim dvjema knjigama Likovi istaknutih pedagoga I i II. s prikazima pedagoga iz prethodnog razdoblja. Ante Vukasović ponovo prikazuje samo lik Ivana Filipovića s drukčijim vrednovanjem, a ostali su pedagozi mlađe generacije kojih nema kod Ogrizovića: Vjekoslav Koščević, Stjepan Matičević, Pavao Vuk-Pavlović, Stjepan Pataki, Zlatko Pregrad i Pero Šimleša. Svi su oni istaknuti nositelji određenih idejnih koncepata pedagogije: Koščević povezuje umjetnost i odgoj, Matičević promovira funkcionalnu i personalističku pedagogiju, Pavao Vuk-Pavlović filozofiju u odgoju i cjelovitu teoriju odgoja, Stjepan Pataki kulturnu pedagogiju, Zlatko Pregrad estetski i obiteljski odgoj, a Pero Šimleša je didaktičar. Dok je Ogrizović u vrednovanju stvaralaštva pedagoga primjenjivao kriterije marksizma i jugoslavenstva, Vukasović to čini objektivnim znanstvenim pristupom, što se vidi i u izboru likova jer su npr. Matičević i Vuk-Pavlović bili ideološki nepoželjni u jugoslavenskom vremenu. Pataki i Šimleša bili su pak nositelji marksističke interpretacije pedagogije i obrazovanja i urednici glavnih pedagoških udžbenika u SFR Jugoslaviji, a Šimleša je bio i politički najistaknutiji među pedagozima.

Ante Vukasović (1929. ‒ 2021.), pedagoški teoretičar, radio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1960. do 1993. godine, bio predstojnik Odsjeka za pedagogiju i nositelj kolegija Opća pedagogija i dr. Autor je više od 50 knjiga i mnogobrojnih članaka, a glavne su mu knjige Moralni odgoj i Pedagogija. Neki su njegovi radovi i stavovi kontroverzni zbog prigovora da je njegova Pedagogija, iako izdana u Republici Hrvatskoj, tek reciklaža socijalističke pedagogije s formalnom promjenom ideološkim terminima. Njegovo shvaćanje pedagogije kao sveopće znanosti o odgoju, kojoj su podređene sve druge odgojne znanosti, danas je zastarjelo i odbačeno.

Razdoblje: Republika Hrvatska 

Osnivanjem Republike Hrvatske promijenjena je ideološka i sadržajna školska paradigma od komunističko-jugoslavenske u hrvatsku i demokratsku, što se odrazilo i na teorijske postavke obrazovanja i pedagogiju. O ovom će se vremenu povijesne studije pisati tek nakon nužne povijesne distance. Ta distanca već postoji za obradu školstva u Domovinskom ratu koje je imalo brojne posebnosti: redoviti rad škola na slobodnom teritoriju Hrvatske, skraćena nastava u ratnim uvjetima blizini bojišnice, rad škola i učitelja u izbjegličkim i prognaničkim školama te školstvo u okupiranim područjima pod srpskom vlašću. Treba brinuti o prikupljanju povijesnih dokumenta, što je posao muzeja, instituta, obrazovnih ustanova koje upravljaju školstvom te samih škola. Školske novine sudjelovale su u pokretanju vrijednih projekata s tom svrhom, koje ovdje navodimo, ali nisu dobile očekivanu potporu države. Povijesna prekretnica bila je uvođenje kurikula kao edukološkog umjesto dotadašnjeg pedagoškog koncepta nastave pa je za buduću povijesnu obradu dragocjena građa ustanova i tijela koja su izrađivala kurikul kao i dokumenti o promjenama u obrazovanju učitelja, uvođenju pedagoškog standarda, udžbenicima i dr. 

  

Vesna Girardi-Jurkić (gl. urednik): LJETOPIS MINISTARSTVA KULTURE I PROSVJETE ZA 1993. GODINU

Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske u vrijeme ministrice Vesne Girardi-Jurkić (1992. ‒ 1994.) pokrenulo je izdavanje svoga godišnjaka pod nazivom Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete. Ideja je bila da se u Ljetopisu, koji bi izlazio jednom godišnje, objave svi dokumenti koje je Ministarstvo proizvelo prethodne godine. Bio bi to istodobno izvještaj za javnost o radu Ministarstva i skup dokumenata (zakona, pravilnika, odluka itd.) kojima je Ministarstvo upravljalo svojim resorom. Glavni urednik zbornika je aktualni ministar, a uredništvo čine pomoćnici ministra, direktori i ostali voditelji pojedinih sektora Ministarstva (u ovom slučaju kulture, prosvjete, športa, informiranja, uprave za pravne poslove, sektora za plan i financije te službe za opće i zajedničke poslove). Za nakladnika su izabrane Školske novine. Tako je u prvoj polovini 1994. pripremljen i prelomljen ljetopis za 1993. godinu na 540 stranica koji su potpisali Vesna Girardi-Jurkić kao glavna urednica u ime Ministarstva, a u ime nakladnika kao izvršni urednik, Ivan Rodić, tadašnji direktor Školskih novina. No kad je knjigu trebalo pustiti u tisak, došlo je listopadu 1994. do smjene ministra te je nova ministrica Ljilja Vokić odmah obustavila izdavanje Ljetopisa i prekinula ugovor o tome sa Školskim novinama bez obrazloženja. Od Ljetopisa sačuvan je tek jedan, probni tiskani primjerak koji ostaje svjedokom neshvaćanja jedne dobre inicijative, osobito korisne onima kojima žele utvrditi administrativne tragove pojedinih promjena u školstvu, a to su u prvom redu povjesničari školstva.

 

Ante Selak (gl. urednik): HRVATSKO OSNOVNO ŠKOLSTVO

Iznimno vrijedna knjiga za povijest hrvatskog osnovnog školstva, prvi dio projekta Hrvatsko školstvo u suradnji Školskih novina i Pergamene. Ante Selak je glavni urednik i priređivač knjige koja počinje njegovim predgovorom „Hrvatska prosvjetna stoljeća”. Iz predgovora se doznaje da sličan izdavački pothvat u Hrvatskoj nije učinjen još od vremena Antuna Cuvaja i njegove Građe za povijest školstva u 11 svezaka s početka 20. stoljeća. Knjiga ima 560 stranica velikog formata, a sadrži pregled svih osnovnih škola u Hrvatskoj (oko 720), kratku povijest te fotografije škole i ravnatelja svake škole, popis svih učitelja i kratki životopis ravnatelja škole te adresar svih škola. Knjiga je jedinstven pokušaj da se napravi atlas hrvatskog školstva (što imaju pojedine druge važne djelatnosti), no naše prosvjetne vlasti nisu prepoznale njegovo nacionalno značenje i podržale ga do kraja. U prikupljanje građe, koje je trajalo tri godine, uložena je golema energija, a u nj su bili uključeni ravnatelji i učitelji iz svih osnovnih škola koji su prikupljali podatke iz školskih spomenica i drugih izvora. Recenzenti knjige su Hrvoje Vrgoč i Vladimir Poljak. Bilo je zamišljeno da se u okviru projekta izdaju i monografije svake škole posebno, no to se ostvarilo samo za osnovne škole Eugena Kumičića u Velikoj Gorici, Matije Gupca i Izidora Kršnjavog iz Zagreba te „Marija i Lina” iz Umaga. Izdana je i znatno skromnija knjiga Hrvatski srednjoškolski vodič s popisom svih srednjoškolskih zanimanja i đačkih domova.

Ante Selak (1949. ‒ 2025.) bio je glavni urednik i direktor Školskih novina, direktor Hrvatske sveučilišne naklade, djelatnik Instituta za hrvatski jezik i nastavnik Učiteljskog fakulteta u Zagrebu te vlasnik izdavačke tvrtke Pergamena. Pokrenuo je brojne izdavačke projekte s dalekosežnom vizijom korisnosti za obrazovanje i kulturu. Projekt Hrvatsko školstvo imao je veliko potencijalno kulturno i znanstveno značenje, ali je ostvaren tek manjim dijelom zbog izostanka potpore odgovornih društvenih struktura.

 

Josip Pivac: PUTOVIMA ODRASTANJA – u potrazi za unutarnjim bićem škole

U hrvatskoj obrazovnoj publicistici ovo je prva autobiografija jednog uglednog pedagoga koji je obnašao najviše uloge svoje struke. Josip Pivac (1928. ‒ 2020.) bio je dekan Filozofskog fakulteta u Zadru i Pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik Prosvjetnog savjeta Hrvatske, predsjednik Pedagoško-književnog zbora, poslanik u Saveznoj skupštini Jugoslavije, predsjednik Saveza pedagoških društava Jugoslavije i u još brojnim drugim ulogama u državnim, društvenim i stručnim tijelima. Sva ta iskustva u obliku vlastite ispovijesti u „ja-formi”, od đačkih dana preko studija do sveučilišne karijere, iznio je u ovoj knjizi objavljenoj 2019. godine na 224 stranice, promišljajući u njoj ne samo putove vlastitog odrastanja, nego i otkrivajući unutarnje biće škole za kojim je neprestano tragao i kao stručnjak za didaktiku. Autobiografije stručnjaka poput ove važan su mogući izvor za povijest pedagogije i školstva jer se u njima mogu pronaći i osobna objašnjenja za razne događaje i odluke koja nisu uobičajena u objektivnim istraživačkim studijama. Recenzenti knjige su Marko Palekčić i Neven Hrvatić, a urednik Ivan Rodić. Na kraju knjige su tekstovi o autoru iz pera sustručnjaka Nedjeljka Kujundžića, Hrvoja Vrgoča i Martina Kramara te intervjui u Školskim novinama i mariborskom listu Večer.