Ove dvije teme tako me često potaknu da o njima pišem, očito da su dva pojma koja čovjeka moraju potaknuti na razmišljanje, jer o njima znatno ovisi ljudski život. Međutim, svjedoci smo da su baš knjiga i rad zapostavljeni u današnjem vremenu i da su bezvrijedni. 

Staru izreku da je rad stvorio čovjeka nitko više i ne spominje, osim onda kad se traži da netko drugi radi za nas. Ima, doduše časnih iznimaka, ali rijetko, to su radoholičari. Biti vrijedan, ali previše, moglo bi biti opasno, jer se onda drugi naviknu, pa se naslanjaju na onog tko hoće raditi, a to bi moglo biti nezdravo. Činjenica je da rad često može biti lijek, samo što do te činjenice malo tko drži.

Praznik rada bio je svojevremeno i slavljen, uzorni radnici bili su na cijeni, čak i hvaljeni i nagrađivani. Danas nagrade dobiju samo oni koji uspiju uvjeriti nekoga da su popularni u svijetu. Istina, ima časnih iznimaka. Morali bismo se ipak malo više pobrinuti da ljude koji žele i znaju raditi čuvamo i nastojimo zadržati kod nas u našoj lijepoj zemlji, jer ako se ne čuva i ne obrađuje, ne će više biti nimalo lijepa. Imamo nažalost bezbroj primjera gdje nam livade ostaju nekošene, oranice neorane, voćnjaci bez voća, vrtovi bez vrtlara, pa onda čekamo da nas hrane trulim voćem i starim kruhom. Dobro je da još i starog kruha ima.

Zašto sam uz rad dodala još i knjigu? Zato što bez knjige ne bi ljudsko društvo napredovalo ni toliko koliko smo dosad stigli. Jedino je knjiga mogla prenositi sve vrijednosti koje je jedno vrijeme oplemenilo čovjekov duh i omogućilo mu da krene dalje i prepozna smisao života.

Ako odbacujemo knjigu kao čuvara mudrosti, kreativnosti, umjetnosti i ne ukažemo čovjeku na plemenite ciljeve i smisao života, onda nema emocija koje jedino mogu uzdizati ljudski rod da prepozna što je to bolje, ljepše i vrijedno osim onoga materijalnog, prolaznog, propadljivog.

Dobro, mnogi misle da je knjiga nepotrebna, jer eto, imamo danas mnogo mogućnosti da se sve te vrijednosti mogu i bez knjige prepoznati. Ali čovjek još nije naprava koju je proizveo neki novi stroj, izmislila spodoba iz svemira i pomoću mobitela prenijela na Zemlju, nama svima da samo pritisnemo gumb i ne treba nam onda ni znati čitati, niti učiti povijest, ni matematiku, ne moramo ništa misliti, zamarati se znanošću. Prepustimo se lagodnom životu bez misli, bez emocije, neka misli netko drugi umjesto nas, a mi ćemo onda kad nam dosadi otići na drugi svijet.

Zaista je žalosno da se knjiga danas samo tu i tamo spomene onako usput, ako se baš mora, tu i tamo za lektiru i onda se baci, jer za nju nema mjesta od silnih modernih sprava preko kojih eventualno možete divaniti dugo s nekime o svemu, samo ne o knjigama. Doduše, ima ljudi koji knjigu još nisu odbacili kao potpuno suvišnu stvarčicu u kući, ali to je manjina. Posebno je žalostan položaj naše domaće knjige koja se rijetko i spomene. Objavljuju se mnogo više strane knjige, reklamiraju se i posebno se za djecu nude mnogo više u svim oblicima, osobito slikovnice. U njima se može vidjeti i naučiti sve i svašta samo ne o nama, našoj lijepoj zemlji. Naš je jezik zapušten u svim vidovima i oblicima. Sve je puno, sve vrvi stranim riječima, a onda se začudimo što djeca na ispitima ne znaju naš jezik.

Imala sam još dobru namjeru podsjetiti da je u travnju bio Dan dječje knjige i Dan hrvatske knjige, a skoro da se o tome nije ništa čulo u našoj javnosti, jer mediji imaju baš jako puno drugog posla. I ponavljam: rad je i čitanje dobre knjige, i to onaj plemenit i koristan za dušu.