U takvom ozračju mnogi procesi koji su toliko transparentni i jednostavni i u kojima bi i kumice s Dolca ili bakice koje na plitvičkoj cesti prodaju kravlji i miješani sir, bez problema mogle izreći pravorijek odnosno pravomoćno presuditi. Za razliku od njih naša Temida nije ni gluha ni slijepa, a unatoč tome ili baš zbog toga vaga u njezinoj uzdignutoj desnici dobrano se nakrivila pa mnogi procesi ni ne započnu, a već su pali u zastaru. Zaključak je jednostavan: pravda u nas nije ni slijepa, ni pravedna, a bogme ni brza. Uglavnom kasni. A tako kasne i institucije koje rade svoj posao.
Evo, uzmimo za primjer jednu zagrebačku osnovnu školu čije se ime uporno ne spominje iako već vrapci na grani znaju o kojoj je školi riječ. Dakle, još proljetos se digla velika medijska buka zbog devetogodišnjeg učenika koji je maltretirao sve oko sebe, od svojih vršnjaka do učiteljice. Verbalni ispadi vrvjeli su mu nepravilnim glagolima i barokno raskošnim epitetima kojima je častio svoju učiteljicu i vršnjake u razredu, a nerijetko se događalo i fizičko nasilje. Bio je do te mjere „brz i opasan” da se učiteljica zbog straha čak i zaključala u razred s preostalim učenicima ne bi li zaštitila i učenike i sebe.
Nitko tom „vražićku” nije mogao stati na kraj. Nikakve pedagoške mjere, razgovori s roditeljima, uvjeravanja, medijacije, nenasilna rješavanja konflikata ni svi raspoloživi alati za takve krizne situacije. Mali je bio ustrajan u svom ponašanju pa su roditelji ostalih učenika iz razreda, među kojima ih je, tako kažu, desetoro završilo na psihološkoj pomoći, angažirali odvjetnicu te preko nje pisali i zagrebačkom uredu za obrazovanje i resornom ministarstvu, prosvjetnoj inspekciji. Prošlo je drugo polugodište, završila nastavna godina, a institucije su još „anlasale” i nikako da zapale i pokrenu se. Trajalo je takvo stanje cijelo ljeto, a budući da nije bilo nikakvog rješenja roditelji su ispisali svoje mališane i upisali ih u neke druge osnovne škole. Razred je spao na dvoje učenika i onda se upalio alarm.
Drugog dana nastavne godine odjednom su predstavnici ministarstva i gradskog ureda našli vremena i želju da problem riješe. Dogovoreno je da se nestašnog učenika premjesti u neku drugu školu, ali u školi je ostao jedan razredni odjel manje koji je ugašen zbog nedostatka učenika. Priča jest riješena, ali nitko u njoj ne će biti sretan. Djetetu treba ozbiljna pomoć, kao i njegovoj obitelji, a možemo samo pretpostaviti da će i u novoj školi malac praviti probleme. Njegova bivša škola ima jedan razredni odjel manje i sva je prilika da će najveća žrtva, i to kolateralna, biti učiteljica koja je ostala bez razreda, a vjerojatno će kao tehnološki višak ostati i bez posla. Tako je to kad u nas institucije rade svoj posao.
I najsvježiji primjer dokazuje inertnost, sporost i neučinkovitost sustava. Sindikat Preporod uporno traži pokretanje pregovora o granskim kolektivnim ugovorima kako bi se riješile brojne neuralgične točke iz dokumenta koji je sad u produženoj primjeni i u kojemu 21 mjesec nakon uvođenja eura i dalje sve stavke bivaju izražene i vrjednovane u kunama. Ministar lakonski odmahuje rukom. Čemu žurba!?
