Tek ponegdje može se vidjeti pokoji crveni karanfil kao vječiti simbol pobunjenoga radništva. I prvomajski grah s kranjskom kobasicom ili bez nje, koji uglavnom gradonačelnici i načelnici „šefljama” grabe u plastične posude i udjeljuju ih puku koji strpljivo čeka na svoj red u vijugavoj zmijolikoj koloni, ostao je dio prigodnog folklora na kontinentu baš kao što su fileki ili ribice s gradela dio našeg primorskog prvosvibanjskog štimunga. I sve je to nekako uobičajeno pa narod brzo zaboravi i grah, i političare koji su na razglasima koji mikrofoniraju, krče i cvile „bacili” prigodnu govoranciju o radničkim pravima, pravednijim plaćama, o svim benefitima koje uživaju trudbenici, oni iz realnog i inih sektora. A sve im je to osigurala i omogućila od naroda izabrana vlast.
Ali, ovogodišnji 1. svibnja ne ćemo pamtiti ni po čemu od nabrojenoga. Ne, ne! Jer, dok smo mi uživali u vojničkome grahu na prvosvibanjskim dernecima, u živoj svirci naših estradnjaka, lješkarenju na zelenoj travi okupanoj svibanjskim suncem, u Okučanima se dogodilo nešto što će generacije prepričavati, a priča će se prenositi s koljena na koljeno. Naime, na obilježavanju tridesete godišnjice od veličanstvene vojnoredarstvene akcije „Bljesak” kojom je za samo 31 sat oslobođeno oko 500 četvornih kilometara do tada okupiranog područja zapadne Slavonije, dogodila se dramatična promjena. Agencijska izvješća o rečenoj proslavi počela su otprilike ovako: „Predsjednik Republike obilazi svečani stroj Hrvatske vojske, a sa strane stoje premijer i ministri i čekaju. Predsjednik završava i kreće prema premijeru. Slijedi rukovanje, a okupljeni građani spontano plješću.” Citat završen.
Samo što me nije šlagiralo, rekao bi Ilija Čvorović. Rukovali su se! Na sveopće oduševljenje građana koji su im obojici odavno ‒ jer njihova svađa dvojice kikića iz pješčanika već malo predugo traje ‒ trebali opaliti „vritnjak”, baš kao što je to u Saboru 5. listopada 1885. godine senjski zastupnik Josip Gržanić učinio nikome drugom nego Khuenu Hedervaryju. I to rukovanje bilo je „prijelomna vijest” na svim medijima! To da su predsjednik i premijer nakon godina takozvane tvrde kohabitacije odlučili „popušiti lulu mira”, zakopati ratne sjekire i zajednički raditi posao za koji ih svi mi tako papreno plaćamo. Nažalost, gotovo svi mediji sveli su se na trač i bizarnosti, pretvorili su se u masovni Glamour caffe, u tračerske tabloide koji istražuju tko je koga nasanjkao, tko je s kim, tko kome podmeće, tko koga vara…
Zanima li ikoga u ovoj zemlji znanja što je s nacionalnim ispitima ili kakva je sudbina velikog projekta cjelodnevne škole koji bogato financijski pomaže Europska unija? Hoće li se na vrijeme sagraditi nove i dograditi postojeće osnovne škole kako bi za dvije godine bile stopostotno spremne prijeći u novu paradigmu ‒ cjelodnevnu školu? Zanima li koga kako će naše strukovne škole već ovoga rujna prijeći na nove strukovne kurikulume i posve novu paradigmu zvanu modularna nastava? Zanima li nekoga kako ćemo čarobnim štapićem stvoriti nekoliko tisuća nastavnika iz STEM područja koji u hrvatskim školama već godinama nedostaju kao i oko 6000 odgojiteljica u našim vrtićima?
Meni se čini da su to pitanja o kojima bismo trebali razgovarati, a ne se kao malo dijete toliko željenoj igrački veseliti takozvanom zatopljenju odnosa između dva brda, između dva ega, nakon godina rovovskih bitaka, nadmudrivanja, nekulturnoga vrijeđanja, etiketiranja i prozivanja zbog ovoga ili onoga. Imamo mi puno ozbiljnijih problema od njihova nadmudrivanja i inaćenja u neobavljanju poslova koje njih dvojica čak i po Ustavu Republike Hrvatske moraju zajednički raditi za dobrobit svih nas.
