Rad u Kazališnom studiju otvorio mi je vrata prema većim projektima u kojima sada sudjelujem. Radom sam pokazao da mogu i s vremenom sam počeo sudjelovati u predstavama HNK-a: Slučaju vlastite pogibelji, Medeji, Cyranu, ističe Jan Rendić
Svi kolege glumci uvijek su na raspolaganju nama mladima. Ako moram nekoga istaknuti, to bi bili Hana Hegedušić i Robert Španić. Oni su uvijek pristupačni i dragi te nađu vremena da svakome kažu kako može napredovati
Jan Rendić, učenik trećeg razreda varaždinske Prve gimnazije i bivši učenik 6. osnovne škole Varaždin, strast prema glumi otkrio je već u ranom djetinjstvu. U osnovnoj školi bio je član Dramske grupe i sudjelovao na smotri LiDraNo. Nastavio je glumiti u Kazališnom studiju mladih, a trenutačno glumi u nekoliko predstava koje su na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Imaš tek sedamnaest godina, a već glumiš u nekoliko predstava HNK-a. Sjećaš li se svojih glumačkih početaka?
Već s dvije-tri godine svojim sam roditeljima pripremao male predstave. Rekao bih: 'Sjednite tu, kreće predstava.' Oduvijek sam govorio da bih htio biti glumac. Glumio sam u Kazališnoj družini Pinklec u Čakovcu i Kazališnom studiju mladih u Varaždinu, a u osnovnoj školi glumio sam u dramskoj. Sjećam se svog prvog nastupa sa šest godina s Pinklecima. Iz osnovne škole dobro pamtim monolog Ivica i Marica (koji je izveo i na državnoj smotri LiDraNo, nap.a.) i igrokaz Šuma Striborova. Glumio sam u predstavama Kazališnog studija Noćni leptiri, DNK, 14:14.
Koliko te glumački oblikovao rad u Kazališnom studiju mladih?
Rad u Kazališnom studiju otvorio mi je vrata prema većim projektima u kojima sada sudjelujem. Radom sam pokazao da mogu i s vremenom sam počeo sudjelovati u predstavama HNK-a: Slučaju vlastite pogibelji, Medeji, Cyranu. Voditelji su mi bili Roberta Barat, Vladimir Krušić i Hana Kunić, a trenutačno je to Matko Buvač. Sve su to veliki dramski pedagozi ili glumci od kojih sam puno naučio.
Prvu pravu ulogu u HNK-u dobio si u Slučaju vlastite pogibelji. Objasni koje likove utjelovljuješ.
Glumim Nenu. Točnije – Neninu reinkarnaciju. Vraćam se iz prošlosti u obliku djeteta. Neno je policajac za kojeg se misli da je počinio samoubojstvo. Ispostavlja se da možda i nije riječ o samoubojstvu. On se u završnoj sceni javlja svom bratu i želi mu reći da je sve dobro te da mu je sve oprošteno. Da se razumijemo, to nije velika uloga, ali je za mene i za priču vrlo važna. Tijekom cijele predstave pojavljujem se i u ulozi jednog od učenika iz dramske grupe koja s profesoricom izvodi dramske vježbe.
Što ti je bilo najizazovnije kada si se pripremao za te uloge?
Meni je katkad izazovno naučiti tekst. Jedan sam od onih koji trebaju baš sjesti i doma u miru učiti da bi upamtili. S emocionalne strane nisam imao nikakvih problema s ulogama. Sve mi nekako prirodno dođe u mjesecima rada na predstavi. Jednostavno osjetim kako bi konkretan lik reagirao u kojoj situaciji, a onda to pokušam izvesti što prirodnije. Na međimurskom dijalektu i izgovoru radio sam s Ines Carović koja je stručnjakinja za kajkavski. Zapravo, dobro mi ide taj dijalekt pa se nisam toliko mučio, ali bilo je izazovno.
Tko ti je od kolega glumaca dao najviše savjeta na probama?
Svi kolege glumci uvijek su na raspolaganju nama mladima. Ako moram nekoga istaknuti, to bi bili Hana Hegedušić i Robert Španić. Oni su uvijek pristupačni i dragi prema nama mladima. Uvijek nađu vremena da svakome kažu kako može napredovati.
Publika je izvrsno prihvatila Slučaj. Jesi li na pozornici svjestan publike; primjećuješ li kako reagira?
Rekao bih da na nekoj svjesnoj razini ja igram ulogu, ali, da tako kažem, in the back of my mind vidim ljude, čujem disanje, komentare i šaputanje. Ali važno je razdvojiti ta dva svijeta i posvetiti se onome što radiš. Znalo mi se dogoditi da netko šuška, a ja se koncentriram na to i onda se na sekundu smetem. No, kad dobiješ pljesak na kraju, osjećaš da radiš nešto vrijedno i da su ljudi to prepoznali.
Možeš li podijeliti s nama neku anegdotu vezanu za predstavu?
Bilo je to nedavno dok smo igrali Slučaj u Zagrebu u HNK2. To je specifična predstava. Prije svake izvedbe u drugom kazalištu napravi se cijela četverosatna proba jer je dosta scena snimano iza pozornice. Potrebno je naći i zapamtiti sve lokacije na kojima će se te scene odigrati. Mi mladi koji smo glumili dramsku grupu zakasnili smo na jednu scenu. Nismo se pojavili. U HNK2 nema svugdje iza pozornice razglasa na koji inspicijent pročita tko treba na scenu. Napamet smo morali znati kada će biti naša scena. Izašli smo stoga onako po osjećaju, ali na pozornici se već odvijala potpuno druga scena. Improvizacija je spasila stvar!
Za ulogu Medejinih sinova u predstavi Medeja bila je organizirana audicija. Jesi li vjerovao da će uloga biti tvoja?
Ne, nisam. Kada smo Tvrtko Kolar i ja dobili poziv intendantice HNK-a Senke Bulić da dođemo u Zagreb na audiciju, čuli smo da se trebamo natjecati protiv više studenata glume i došli smo bez ikakvih očekivanja. Koje su objektivne šanse da taj redatelj izabere nas? Ma nikakve! Spontano sam izveo jedan monolog koji sam znao s LiDraNa – Ubij se, tata Monike Herceg. Nakon monologa Tvrtko i ja trebali smo skupa odigrati jednu scenu iz buduće predstave. I očito je naš trud urodio plodom.
Redatelj Medeje je Martin Kušej. Kakvo je iskustvo raditi s jednim od najboljih europskih redatelja?
Nije lako, a izazov je na svakom koraku jer su očekivanja takvog redatelja vrlo visoka. No, on je jako topla osoba te se prema nama mladima odnosio kolegijalno, kao da smo dio tog ansambla, dio te obitelji, a ne djeca koja su se došla „igrati kazališta”.
Medeja je nastala u koprodukciji HNK-a Varaždin, SNG-a Maribor i Dubrovačkih ljetnih igara. Gdje su bile organizirane probe?
Mi smo doslovno živjeli u Mariboru tri tjedna jer smo svaki dan ujutro i navečer imali po 4 sata probe. To je bilo intenzivno razdoblje. Nakon toga otišli smo u Dubrovnik, gdje smo ponovno tri tjedna imali intenzivne probe. Nova scena, novo sve. To je dosta izazovno i ljudi znaju pod tim pritiskom pucati po šavovima. Redatelj je stoga stao na loptu, bio cool i balansirao situaciju.
Koja ti je scena u Medeji bila najzahtjevnija?
Fizički je najzahtjevnija scena u kojoj Tvrtko i ja s maskama i u kabanicama jednu od glumica vučemo po pozornici. Puno smo radili na toj sceni jer smo morali paziti da je ne ozlijedimo, da joj ne iščašimo rame, da sebe ne ozlijedimo. Mrak je, prigušena su svjetla, imamo masku, a ta maska ima tako male rupe da gotovo ništa ne vidim.
Predstava je premijerno izvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što za tebe znači iskustvo sudjelovanja na tom kulturnom događaju?
Stvarno nisam mogao vjerovati da se to događa, da ti ljudi dolaze gledati predstavu u kojoj i ja glumim; da sam tu na ovako prestižnom festivalu cijenjenom ne samo u Hrvatskoj, nego i internacionalno. Glumiti na Lovrijencu posebno je iskustvo. To je jako mistična lokacija, pogotovo kada se spoji s Medejom, koja je mračnog ugođaja, te tako velikim redateljem kao što je Martin Kušej.
Misliš li da je kazalište danas popularno među tvojim vršnjacima?
Vidim da na svakoj predstavi ima mojih vršnjaka, ali malo. Mladi danas rijetko idu u kazalište. Vjerujem da će se i to promijeniti, pogotovo zbog tako dobrog repertoara kakav nudi npr. HNK u Varaždinu. Mladi se trebaju posvetiti stvarima koje su im stvarno važne, koje ih ispunjavaju i koje ostaju, ali neka ne zaborave na umjetnost.
Kako dostavljači kupuju vlastito radno mjesto, unajmljuju opremu po cijeni zlata i postaju žrtve pravnog kaosa?
Ne plešem sa sigurnosnom mrežom jer mi smeta kada vidim da se ispod mene ne nalazi samo pozornica. Također, izazovnije je i blagi mi osjećaj opasnosti daje poticaj da se što bolje koncentriram, zbog čega je u konačnici i nastup bolji
Uspon benda IDEM smatra se jednim od najbržih uzleta na hrvatskoj glazbenoj sceni u posljednjem desetljeću. Antun Aleksa, zagrebački glazbenik koji stoji iza toga ne baš nepoznatog glazbenog projekta, dao nam je recept koji ne jamči siguran uspjeh na glazbenoj sceni, već siguran osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva
Često se pitam: Zašto baš ja? Zašto je moje odrastanje trebalo biti tako teško? Zanimljivo je da bolest, koju sam imala, preživi samo tri posto djece. Preživjela sam relaps koji preživi jedno ili dvoje djece
Tradiciju staru petnaest i više godina da u posljednjemu „predljetnom” broju Školskih novina objavljujemo izbor literarnih i likovnih radova učenika osnovnih i srednjih škola s državnih smotri LiDraNo i LIK nastavljamo i u ovome broju (s time da smo u nekoliko prethodnih brojeva već objavili izbor iz novinarskih radova). Nažalost, zbog ograničenog prostora to može biti samo vrlo sužen izbor iz pravoga bogatstva učeničkih literarnih i likovnih ostvarenja. Oni koji žele doznati više, barem kad je riječ o literarnim radovima, mogu ih pronaći u Zborniku s ovogodišnjega LiDraNa na mrežnim stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje.
Rat, siromaštvo, nasilje, politička i ekonomska sigurnost prisiljavaju roditelje i njihovu djecu da napuste rodni kraj i bolju budućnost potraže u novoj domovini
Koliko god mi mislimo da znamo o njima kao literatima, novinarima ili glumcima, oni donose nešto novo, ne samo novu kreativnost nego i osjećaj za vrijeme u kojem žive, istaknuo je Miroslav Mićanović, član državnog povjerenstva LiDraNa
Manjak nastavnika dio je šireg problema nedostatka kvalificiranih radnika. Prema izvješću OECD-a, 85 posto nastavnika zadovoljno je svojim poslom, no samo 22 posto smatra da društvo cijeni njihov rad. Istodobno, obrazovni sustavi teško pronalaze kvalificirane kadrove
Sva bi djeca trebala imati iste uvjete, a teret se ne može prebacivati na roditelje. Lokalna rješenja opet generiraju nejednakost. Država bi morala osigurati sredstva za srednjoškolce – kaže prof. Antonija Petričušić
Prvi rezultati provedbe reforme
Kako su učenici, nastavnici, ravnatelji i stručni suradnici strukovnih škola ocijenili prvu godinu provedbe modularne nastave? Zašto i dalje kaska suradnja škola s poslodavcima – zbog čega nizak udio učenika provodi učenje temeljeno na radu kod poslodavca? Što treba mijenjati da bi iz reforme proizašli bolji rezultati?
Ovaj povijesni trijumf riječkih učenika ostvaren je u izuzetno jakoj međunarodnoj konkurenciji od preko 500 prijavljenih filmskih radova djece i mladih
Izmjene zakona donose zabranu objavljivanja fotografija djece, obvezno stručno usavršavanje skrbnika, nove prehrambene standarde i sigurnije prostore za igru