Pripremamo sadržaj…
U hrvatska kina stigao je dugoočekivani film o jednom od najvećih sportaša koje smo ikad imali, a već nakon premijere gledateljski dio podijeljen je u ocjenama – jedni smatraju da je snimateljska ekipa sjajno oživotvorila put košarkaša koji je definitivno pomicao granice, a drugi da je „naš mali” umjesto u mnogobrojnim sportskim sekvencama bespotrebno prikazivan u kojekakvim nevažnim ljubavnim epizodama. Naravno, stvar je, baš kao i uvijek, u oku promatrača, a priča o neprežaljenom Draženu i njegovim sportskim pothvatima i nadalje će nastaviti kolati ovim našim prostorima...
Jedan drugi „naš mali” (puno manje poznatiji od košarkaškog Mozarta) također je uvjetovao da sve oči gledatelja ovih dana svakodnevno budu uperene u novinske naslove i televizijske dnevnike. Gotovo da je trajalo natjecanje izvjestitelja u tome čiji će naslov ili javljanje biti senzacionalističniji, a definitivnu „pobjedu” odnio je kreativac koji je eksplicitno napisao da je hrvatski školski sustav – smeće. Nisam primijetio da je na navedenu izjavu bilo tko isto tako eksplicitno reagirao. Nekako vjerujem da je tu moglo biti posla i za odvjetnike koji sve više „ulaze” u taj isti sustav...
Iako se, kao što se obično naglašava kad je riječ o djeci, striktno treba paziti na GDPR i zaštitu njihovih prava – desetogodišnji je mladac „razbucao” gotovo sve uvriježene kanone pa se začas saznalo i u koju školu ide i iz kojih je preseljen, čime mu se bave roditelji i koju su odvjetnički ured angažirali, s kime je sve i kako došao u sukob... Mnoge od tih informacija bile su naizgled nepouzdane i neprovjerene, ali su itekako „hranile” gladni medijski prostor.
Iz priopćenja nadležnih institucija mogli ste „izvući” svu nemoć s kojom se susrećemo danas kad smo školstvo gotovo prebacili u ruke roditelja koji sami odlučuju o svemu vezanom za učenike. Čitali smo tako o ispisivanju skoro cijelog razreda, žalili učiteljicu koja je odjednom postala tehnološki višak, zdvajali nad činjenicom da neke škole godinama traže i ne dobivaju mogućnost zapošljavanja stručnih suradnika (a sad se najednom moglo zaposliti odraslih osoba koliko je god bilo potrebno), suosjećali s ravnateljem koji je pod pritiskom „digao ruke” da bi se ponovno vratio...
Ipak, da sve ne bude u skladu s onom općepoznatom alanfordovskom uzrečicom „bilo je i većih problema pa ih nismo riješili” – slučaj se, kako to obično biva u hrvatskim sretnim pričama, riješio sam od sebe. Roditelji dječaka koji je uzdrmao cjelokupni sustav jednostavno su odlučili otići preko granice i potražiti sreću negdje drugdje. Iako treba vidjeti je li to trajno ili tek privremeno rješenje, desetogodišnjak je odmah postao „ne-tema”, a novinski tekstovi ponovno su se vratili na „tvorničke postavke” – uhićenja ministara, nadmetanja predsjedničkih kandidata, ratovi i nabava vojne opreme, igra hrvatske nogometne reprezentacije...
„Naš mali” postao je tako samo jedan sitan detalj u statistici Ministarstva koju pedantno vode u školskom „rudniku”. Bit će tek pribrojen ukupnoj godišnjoj razlici u broju učenika, a njih će u hrvatskim školama i nadalje biti sve manje i manje.
„Zakon je jasan” svojevrsni je postulat koji će vam spremno podastrijeti pravni eksperti naiđete li na kakvu nedoumicu u silnoj količini članaka i stavaka kod kojih ćete kadšto zastati u nevjerici. Ostaje, naravno, upitno kako je moguće da „jasnoću” nerijetko svatko od njih tumači na svoj način. Ne bi li upravo te rečenice trebale biti potpuno različite od književnih tekstova koje svaki čitatelj doživljava na svoj način i zasebno otkriva „što je pjesnik htio reći”? S obzirom na sve navedeno, katkad se čini da upravo zakonske akte treba razumijevati poput silnih pravopisnih dilema u jeziku koje pragmatični Hrvati otklanjaju u stilu – može i jedno i drugo...