Čeka se, naravno, i najavljeno provedbeno objašnjenje sintagmi poput onih „zanima nas što djeca uče u školama”. Opće je poznato u novijoj hrvatskoj povijesti (ako se promijeni bilo kakva garnitura koja odlučuje) da nakon svakih izbora slijedi gotovo identična „priča” – prvo se „češljaju” školski kurikulumi, detaljno analiziraju rečenice u udžbenicima povijesti s posebnim naglaskom na ratna zbivanja te „kroji” popis lektire. S obzirom na novonastalu situaciju dolazno vrijeme bit će, izgleda, potpuno u znaku stihova pjesme jednog bivšeg predsjedničkog kandidata – ključni pojmovi bit će vjera, ljubav i domovina...

Prosvjetni djelatnici s nestrpljenjem očekuju i prve poteze nove čelne osobe MZO-a s obzirom na to da je dosadašnji ministar najavio odlazak u mirovinu. A pitanja se samo nižu...

Kako će se dalje razvijati program cjelodnevne škole o kojem baš svatko ima neko svoje mišljenje? Hoće li se konačno „posložiti” uvjeti da zaživi novi Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a ne tek gomila dopuna kojima više gotovo nitko ne zna broj? Koliko je realna najava priče o devetogodišnjem osnovnoškolskom obrazovanju? Hoće li se istinski zagrebati u odrednice Državnog pedagoškog standarda i tražiti dosljedno njihovu primjenu te može li se, doista, svim školama osigurati dovoljan broj stručnih suradnika? Planira li se redefinirati pravilnik o broju učenika u razredu s obzirom na to da se, iz godine u godinu, broj školaraca evidentno smanjuje?

Smanjuje se, također, i broj tehničkog osoblja u školama, a odobrenja za zapošljavanje novih osoba stižu „na kapaljku”. Smanjuje se i broj otvorenih područnih škola na „globalnoj mapi” jer više nema tko sjesti u školske klupe u pojedinim, pomalo izoliranim, sredinama. Smanjuje se i broj kandidata koji pristižu na razgovore za posao u školi. O učiteljskom pozivu koji se tako često spominje u nekim idiličnim novelama može se tek nostalgično maštati...

S druge strane, povećava se broj osoba koje su zauvijek zatvorile vrata škole i rekle – dosta! Zbog pritisaka, zbog količine stresa, zbog nediscipliniranih učenika s golemim „zaleđem”, zbog administrativnog opterećenja, zbog... (svatko od onih koji su otišli mogao bi dodati neki svoj razlog u ove tri točke).

Unatoč svemu, vječiti optimisti, kakvih je u školama i dalje nemali broj, ipak vjeruju da ne mora sve postati stalna svakidašnja jadikovka, već uvijek pronađu neki dodatni smisao i poticaj. Upravo su oni svojevrsni zalog za ono čemu bismo trebali stremiti ‒ dobrobiti učenika i boljoj budućnosti za naše najmlađe. Dovoljno je samo da svi, bez fige u džepu, iskreno odgovorimo na pitanje koje, nota bene, jedna od vladajućih stranaka predstavlja u svom programu ‒ kakvu budućnost Hrvatska želi za sebe?

Ili još izravnije ‒ forma je tu, sad slijedi sadržaj. Sve nas, naravno, zanima kakav će on biti...

Forma i sadržaj