Postoji realna opasnost da tehnologija stvori golemu klasu ljudi koji su nezapošljivi

OECD u svojim preporukama navodi: „Razmišljajte s fokusom na sustave, ne na predmete”

Tehnološka revolucija u kojoj trenutačno živimo svaki dan donosi nove alate koji dodatno povećavaju produktivnost rada u nizu struka. Mnogi se od njih temelje na velikim jezičnim modelima, ali i na drugim algoritmima koje možemo podvesti pod sintagmu „umjetna inteligencija”. 

Budući da svaki dan izlaze novi specijalizirani alati za primjerice izradu web stranica, izradu prezentacija, pretvorbu pisanog teksta u strojno generirani govor i suprotno, provjeru kvalitete napisanog programskog koda ili pisanje programskog koda itd., sve se češće postavlja pitanje gdje je na tržištu rada i u društvu mjesto za čovjeka, je li i u kojoj mjeri to mjesto u budućnosti ugroženo.

Realna opasnost

Trenutačno u Hrvatskoj, ali i u dobrom dijelu razvijenog svijeta, imamo vrlo nisku nezaposlenost, a u nizu industrija nema dovoljno radnika koji bi zamijenili one koji odlaze u mirovinu. Uvoz radne snage sve je češća pojava ne samo u našem društvu nego širom razvijenog svijeta. Pogledamo li dakle trenutačno stanje mogli bismo reći da nema brige za naša radna mjesta. Ako se prisjetimo povijesti i industrijske revolucije iz 19. i 20. stoljeća, za svako radno mjesto koje je izgubljeno automatizacijom stvoreno je novo radno mjesto jer su ljudi naprosto s polja i teških fizičkih poslova prešli na proizvodne trake odnosno u tvornice. Nije to bila prevelika tranzicija u smislu složenosti poslova i uz razmjerno kratko i jednostavno obrazovanje bilo je moguće za potpuno nove poslove osposobiti gotovo sve radnike. Životni standard je porastao, ljudi su radili sve kvalitetnije poslove, društva su napredovala.

Pitanje koje je legitimno postaviti jest: možemo li i kod ove tehnološke revolucije očekivati sličan ishod, barem u pogledu radnih mjesta? Odgovor međutim nije tako lako dati, posebno ne potvrdan. Naime, postoji realna opasnost da tehnologija stvori golemu klasu ljudi koji su nezapošljivi jer je novo i dodatno znanje koje bi trebali usvojiti kako bi krenuli raditi nove poslove znatno veće nego što je to bilo kod prethodne tehnološke promjene i neki ga možda ne budu bili spremni ili sposobni usvojiti. To znači da je zamislivo društvo koje istodobno ima manjak ljudi s potrebnim znanjima koji bi popunili otvorena radna mjesta i visoku nezaposlenost kod onih koji tražene kompetencije nemaju. 

Društveno raslojavanje

Trenutačno vidimo oko sebe alate utemeljene na umjetnoj inteligenciji koji su specijalizirani za samo pojedinu vrstu posla (npr. pisanje teksta, generiranje slika, generiranje 3D objekata i prostora...). Ti alati spadaju u kategoriju koju nazivamo uska ili slaba umjetna inteligencija i to je početak. Nakon nje očekujemo alate odnosno sustave koji predstavljaju opću ili jaku umjetnu inteligenciju i čiji je cilj dostići kognitivni kapacitet čovjeka u više različitih domena. Iako je to danas samo teoretski koncept, u njega ulaže devet od deset najbogatijih ljudi i kompanija svijeta, a dolazak takve tehnologije znanstvenici očekuju u idućih desetak godina, pri čemu Sam Altman, osnivač OpenAI (tvrtke koja je razvila Chat GPT) smatra da ćemo prve takve alate imati na tržištu već krajem ove godine i da će oni znatno izmijeniti tržište rada i način na koji poslujemo. Sposobnost takve tehnologije bila bi znatna ne samo u dijelu intelektualnih zadataka nego, upravljajući humanoidnim robotima, i u dijelu manualnih poslova u industriji i na drugim mjestima. Problem je postojanja takve vrste tehnologije u činjenici da je namijenjena kako bi brojne ljudske poslove radila jeftinije i bolje od ljudi (ili na njihovoj razini). To pak dovodi u pitanje poziciju dijela zaposlenih na tržištu rada, pa i u društvu. Prema UN-ovu ovogodišnjem „Social reportu”, danas je 60 posto zaposlenih u svijetu u strahu od gubitka posla odnosno nisu sigurni da bi u slučaju gubitka mogli naći odgovarajući zamjenski posao. Dodatno, već je sada vidljivo veliko društveno raslojavanje i koncentracija bogatstva u rukama vrlo malog broja ljudi, što će daljnji razvoj tehnologije vjerojatno dodatno ubrzati jer je dodatni trošak novog korisnika postojećeg digitalnog servisa gotovo jednak nuli. 

Otpornost mladih

Ekonomski aspekt mogućeg gubitka dijela radnih mjesta vjerojatno bi bilo moguće nadoknaditi odgovarajućim oporezivanjem profita koji bi nastao primjenom tehnologije i redistribucijom tako prikupljenih sredstva prema onima koji ne rade, konceptom poput univerzalnog temeljnog dohotka. S druge strane, gubitak dijela ispunjenja i svrhe za jedan bi se dio ljudi mogao dogoditi kao posljedica gubitka posla, što je problematičan scenarij budući da je čovjek društveno biće svrhe. Zbog toga je itekako nužno razvoj tehnologije s jedne strane pratiti razvojem u području obrazovanja s druge kako bi mlade ljude koje obrazujemo, ali i sve one koji su već danas na tržištu rada, mogli pripremiti za zadatke i poslove budućnost te im time osigurati razumnu dozu zapošljivosti odnosno otpornosti. 

Trenutačno je vrlo teško sa sigurnošću procijeniti koliko će biti brz razvoj tehnologije i u kojim će sve smjerovima ići automatizacija, ali preporuke za obrazovne sustave ipak postoje. Tako OECD u svojim preporukama iz ove godine navodi: „Razmišljajte s fokusom na sustave, ne na predmete”, što poziva na integraciju pristupa i interdisciplinarnost. CEDEFOP dodaje kako je nužno programe prebaciti na modularne jedinice temeljene na ishodima učenja, što Hrvatska putem modularne nastave u strukovnim školama danas ima te dodaje kako je nužno ugrađivati digitalne vještine u sva zanimanja i razmjerno se brzo prilagođavati promjenama unaprjeđenjem ili promjenom takvih manjih jedinica znanja. Konačno, Svjetska organizacija rada (ILO) navodi kako uz ključna znanja o pojedinoj struci treba stavljati naglasak i na horizontalne teme poput kreativnosti, empatije, timskog rada i kritičkog razmišljanja. Sve to naravno treba pratiti i snažna potpora nastavnicima i školama putem dodatnih programa obrazovanja i usvajanja kompetencija poput onih navedenih u europskom okviru digitalnih kompetencija za nastavnike – DigiCompEdu odnosno drugih koje će se razvijati u budućnosti. 

Brzina razvoja tehnologije možda nas je iznenadila, ali ona će se samo dodatno ubrzavati. U tom je smislu važno da i u obrazovanju reagiramo odgovarajućom dinamikom kako bismo osigurali društvenu relevantnost i uključenost u gospodarske i društvene aktivnosti za što veći broj ljudi jer bi isključenost ili strah mogli voditi u zatvaranje, nestabilnost i populizam.