Suficitarna i deficitarna zanimanja ponavljaju se 15 godina – vrtimo li se u krug?

Pita li se itko koliko ustvari košta školovanje kadrova koji nikome ne trebaju? Prilikom definiranja plana upisa podilazimo željama učenika i roditelja, a zaboravljamo na potrebe gospodarstva. Srednjoškolsko obrazovanje nije obvezno, a nije ni jeftino te se postavlja logično pitanje trebamo li iz državnog proračuna plaćati obrazovanje koje državi ne treba ‒ Tihomir Tomčić Zašto bismo upisnim kvotama i smanjivanjem razrednih odjela onemogućavali djeci da pohađaju suficitarne programe pa da moraju upisati ili gimnaziju ili isti program u nekom drugom gradu, putovati, tražiti smještaj u učeničkom domu, jer u njihovu mjestu stanovanja reduciramo upis? Ili da djevojkama kažemo da nema upisa u program za ekonomisticu i preporučimo joj da upiše trogodišnji program za vodoinstalatera, mesara, montera klime? Je li to realno i normalno, pita se ravnateljica Bosiljka Vinković-Kukolić Prema Vladinoj uredbi iz srpnja 2010. godine, Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) zadužen je svake godine objaviti preporuke za obrazovnu upisnu politiku učenika i studenata. Škole i njihovi osnivači, sveučilišta i veleučilišta, kao i Ministarstvo znanosti i obrazovanja te preporuke „uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja kvota za upis”. Iz njih saznaju koji su obrazovni programi potrebni tržištu rada, a kojima je ono prezasićeno. Na temelju toga kreiraju – ili bi trebali kreirati – upisne kvote. Kako u stvarnosti svi to ne čine, dolazi do apsurda: pojedina područja u Hrvatskoj na popisu svake godine imaju podjednak broj istih suficitarnih ili deficitarnih zanimanja. Kraj nekih od njih naznačena je zvjezdica, upozorenje da navedenog programa nema na tome području. Sudeći po broju zvjezdica uvrštenih u preporuke tijekom godina, brojni deficitarni programi nisu pokrenuti ni nakon upornog ponavljanja o njihovoj potrebi. Nedavno, petnaestu godinu zaredom, Zavod je ponovo obavio svoj posao: za svako je područje u Hrvatskoj (podjela na njih 20) taksativno naveo popis obrazovnih programa u kojima treba povećati ili smanjiti broj upisanih. Uvrštene su dvogodišnje i trogodišnje škole, četverogodišnje i petogodišnje, stručni i sveučilišni studiji. Riječ je o 55 stranica preporuka, čija analiza pokazuje niz problema. Prvi je da bi tri područja – Grad Zagreb i pripadajuća mu županija, Varaždinska županija i Međimurska ‒ trebala povećati upis učenika u više od 30 dvogodišnjih i trogodišnjih obrtničkih programa, svaka! Sedam drugih županija takvih programa ima više od 20, svaka. U Zagrebu i Zagrebačkoj županiji na popisu je točno 36 dvogodišnjih ili trogodišnjih deficitarnih srednjoškolskih programa, a samo šest četverogodišnjih, odnosno petogodišnjih, redom zdravstvenog područja. Popis deficitarnih programa seže od tesara, armirača, fasadera, zidara, krovopokrivača i izolatera, elektroinstalatera, elektromontera do limara, tokara, mesara, automehaničara, stolara, kuhara, konobara, bravara, instalatera grijanja i klimatizacije, do staklara, autolakirera, krojača, dimnjačara, keramičara,