Glavni razlog „lažnih“ izostanaka je ocjena, za neke jedinica, a za mnoge i četvorka

U Pravilnik o kriterijima za izricanje odgojnih izmjenama je uneseno sljedeće;

(3) Roditelj može, više puta godišnje, opravdati izostanak svoga djeteta u trajanju do tri radna dana, a za koje nije pravodobno podnesen zahtjev za odobrenjem sukladno stavku 2. ovoga članka.

(4) Opravdanost izostanka s nastave zbog zdravstvenih razloga u trajanju duljem od tri radna dana uzastopno dokazuje se liječničkom potvrdom.

Nakon toga, povećanje broja izostanaka išlo je nezaustavljivo. Nisu liječničke ispričnice zamijenjene roditeljskima jer bi onda brojka bila podjednaka nego su roditelji počeli ispričavati puno više nego što su to prije činili liječnici. Dodatni problem je bilo i nedovoljno jasno definirani razlozi tih isprika pa su mnogi roditelji (a i škole) gledali stavak 3 neovisno o stavku 4 i tako dali priliku da roditelji opravdavaju i izostanke koji nisu nastali zbog bolesti. 

Iako su iz škola kontinuirano išla upozorenja da se izostaje preko svake mjere MZOM se odlučilo mijenjati pravilnik tek sada. Prekasno, jer „vrata“ za ispričavanje izostanaka su već predugo otvorena i velik dio roditelja misli da se učenici i ne mogu školovati bez njihove mogućnosti ispričavanja. Ono što se današnjim roditeljima čini nemoguće do prije manje od desetljeća je bilo itekako moguće. 

Ili su učenici puno bolesniji nego što su bili ili se radi o izbjegavanju nastave. Ako su bolesniji, bolesti su prave ili umišljene. Ako izbjegavaju nastavu roditelji sudjeluju u tome ili ne sudjeluju. Prema mojem mišljenju prisutne su sve četiri opcije. Istina je da su današnje učeničke generacije manje otporne i osjetljivije vjerojatno zbog manje fizičke aktivnosti i previše boravka pred ekranom. Istina je da su iznimno usmjereni na svoja tjelesna stanja i često pri pojavi primjerice grlobolje ili grčeva u želucu osjećaju da nisu u stanju „odraditi dan“ i prisustvovati nastavi. Kad se tome pridoda pojava psihosomatike, (najviše kod učenika kojima su bitne izvrsne ocjene) pitanje je li grčeve izazvala viroza ili ih je izazvao, npr. test iz kemije. Time smo pokrili bolesne i one koji i sami misle da su bolesni. Ostaju oni koji znaju da nisu bolesni, no roditelji im ipak pišu ispričnice. Dio roditelja svjesno pokriva svoju djecu i smatra da je gradiva ionako previše, da je preteško, da je bolje da nešto izbjegnu i kod kuće bolje nauče i slično. Dio roditelja naprosto vjeruje svojoj djeci koja im prezentiraju glavobolje i mučnine (temperature i respiratorne probleme ipak je nešto teže fingirati). Čini mi se da su ovi posljednji ipak najbrojniji. 

Naravno, glavni razlog svih „lažnih“ izostanaka je ocjena, odnosno strah od loše ocjene što je za neke jedinica, a za mnoge i četvorka (da, i ovaj problem ima korijen u pretjeranoj fokusiranosti na ocjene). 

Prosječan učenik izostane 90-ak sati godišnje. Spominje se da će novi Pravilnik to ograničiti na maksimalno dva puta po tri dana u polugodištu. No, u srednjoj školi gdje učenici u pravilu imaju nastavu sedam sati dnevno to je sve skupa 12 dana puta 7 sati, dakle, 84 sata. A to baš i nije značajna razlika. 

Naravno, može se gledati i iz potpuno druge perspektive. Bitni su ishodi, tj. znanje koje učenik u nekom času pokaže pa u tom smislu možda škole i ne bi trebale brinuti koliko je netko na nastavi, a koliko nije. Ako je nastava kvalitetna ionako će u prednosti biti oni koji je redovito prate. No, ipak, principi osnovnoškolske i srednjoškolske nastave nisu tako postavljeni. Gradivo se provjerava u etapama, testovi su najavljeni, usmena ispitivanja brojčano ograničena (i također najčešće najavljena), a sve s ciljem da se razviju radne navike, ostvari kontinuitet i u otprilike ujednačenom tempu prelazi kroz razna područja i razine znanja. Radi se, dakle, i o niveliranju učenika jer nije pravedan sustav niti odražava sposobnosti ako se odgovorne i savjesne ocjenjuje prema kalendaru škole, a one druge po njihovom vlastitom kalendaru.

(Autorica je ravnateljica I. gimnazije u Zagrebu)