Čine li računala djecu glupljom ili pametnijom?

Trebamo se zapitati što je cilj učenja i kako nam analogni i digitalni mediji mogu pomoći postići taj cilj, a ne tek koje nove tehnike postoje i kako da ih uvrstimo u školu ‒ profesor Ralf Lankau

Računala su posvuda i u rukama gotovo svih školaraca: dok i po statistikama UN-a 46,7 posto mališana školske dobi ima pristup računalu, u EU-u to je već 98 posto. Po mišljenju Ralfa Lankaua, profesora teorije medija na Visokoj školi u Offenbachu, to nije nikakav razlog za slavlje: „Tableti i prijenosna računala djecu ne čine mudrijima, nego glupljima” – i to se osobito odnosi na mališane u dobi do deset godina.

Ovaj profesor jedan je od četrdesetak znanstvenika koji su u peticiji Društva za obrazovanje i znanje izrazili zabrinutost za učinak digitalne tehnologije u razvoju djece. 

‒ Tu se ne radi o nekakvoj zabrani digitalne tehnike, nego o ponovnom promišljanju osnovne zadaće nastave. Trebamo se zapitati što je cilj učenja i kako nam analogni i digitalni mediji mogu pomoći postići taj cilj, a ne tek koje nove tehnike postoje i kako da ih uvrstimo u školu? ‒ pita se profesor Lankau.

Doduše, kad je riječ o njemačkim školama činjenica je da su one u lošem stanju, također i kad je u pitanju informatička oprema. Ali profesor Lankau ne misli kako je jedino rješenje nabaviti najnovija računala za škole i vrtiće pa da ona postanu kvalitetne obrazovne institucije.

Samo strah od novoga? 

Jer, po mišljenju potpisnika peticije, još od početka informatičke revolucije prije četrdesetak godina o tom pitanju nisu odlučivali pedagozi i nastavnici, nego informatičke tvrtke i gospodarske udruge. A trebalo bi postaviti pravo pitanje ‒ što trebate konkretno u vašoj školi, i kadrovski, ali i što se medija i tehnologije tiče. 

O pitanju utjecaja računala na razvoj djece i među znanstvenicima ima različitih mišljenja. Tako grčka znanstvenica Maria Hatzigianni, koja istražuje obrazovanje posve male djece na grčkome Sveučilištu Zapadne Atike u Ateni, u tome vidi već dobro poznati otpor bilo kakvoj novoj tehnologiji. 

‒ Ljudi tako govore o računalima još od devedesetih godina prošlog stoljeća. Svaki put kad se pojavi nova tehnologija, ljudi su u panici. Već je Sokrat prije skoro 2500 godina tvrdio i kako pismo i zapisivanje ljude čini zaboravnima ‒ izjavila je Maria Hatzigianni.

Njezino je iskustvo posve drukčije: upravo za mališane u dobi od četiri do šest godina razvili su digitalnu aplikaciju u kojoj djeca, s odgajateljima i roditeljima, mnogo lakše stječu potrebna znanja. 

‒ Pitanje treba glasiti: kako možemo posegnuti za pravim tehnologijama da bismo poboljšali nastavu, a ne da strahujemo od toga? Prilično je ironično da se tu kaže kako kod djece žele razviti kritični način razmišljanja i analitičke sposobnosti, ali onda im oduzimaju odluku o njihovu vlastitom digitalnom obrazovanju ‒ tvrdi grčka znanstvenica.

Autizam cijelog društva

Hoće li odluka mališana biti da sjede na kauču i zure u šarene sličice na monitoru ili rade nešto drugo, to je već ozbiljna napast mnogih i roditelja i odgajatelja kako ne bi imali toliko posla s djecom. I tu se problem ne može svesti tek na strah od novih tehnologija.

Prakash Rangatathan iz Centra za istraživanje kibernetičke sigurnosti američkog Sveučilišta Sjeverna Dakota upozorava: 

‒ Postoje indicije o učincima na kognitivni razvoj. Tako se nesposobnost koncentracije nakon prekomjernog korištenja računala može razviti u pasivno iskustvo učenja koje priječi kritični način razmišljanja i sposobnost rješavanja problema. No nije posve jasno protežu li se te potencijalno negativne posljedice na kraće ili duže razdoblje ‒ misli ovaj američki stručnjak.

Iskustvo argentinskog psihoanalitičara Jorgea L. Ahumade potpuno je drukčije – i upravo porazno: zapravo je svjetski ugled stekao u tretmanu autizma, ali u ponašanju mališana u korištenju računala vidi cijelo mnoštvo već patološki autističkih simptoma. I ne samo to: on svjedoči kako taj oblik sebičnosti i agresije već uvelike mijenja naše cijelo društvo i čini ga potpuno nesposobnim za bilo kakav oblik poštovanja drugih osoba od krvi i mesa, sve do nesmetanog prodora populizma.

Ranganathan osobito u prekomjernom korištenju računala svakako vidi opasnost i za tjelesni razvoj djece: ne može biti dobro stalno sjediti, tu je i dokazano kako to vodi sve većoj pretilosti odnosno poremećaju težine, poremećaju u spavanju i osjećaju straha. Ali temeljno je pitanje je li računalo tek oruđe ‒ ili jedini smisao života? Mnogi znanstvenici upozoravaju na provjerenu činjenicu: da, digitalna tehnologija pomaže u učenju i razvoju mogućnosti čitanja i računanja, manualne vještine i vizualnog i prostornog pamćenja, ali tu nije najvažnije pitanje čak ni koliko se vremena provodi pred ekranom, nego kako se to doživljava. Ako već od početka mališan želi znati zašto se te šarene sličice pomiču, što je i kako je napravljen program koji time upravlja ‒ a i da računalo može griješiti i pokazivati netočne podatke, onda je i upotreba računala nešto posve drugo.

‒ Postoji robotika, kodiranje, učenje jezika, funkcionalna pismenost i matematika. Tehnologija je alat koji nam pomaže pristupiti informacijama i potiče nas da budemo kreativni. To uvelike pomaže i u razvoju vlastitih kognitivnih sposobnosti ‒ rekao je za kraj Rangatathan.