Pripremamo sadržaj…
Ovaj će natječaj i ubuduće poticati učiteljsko pisano stvaralaštvo koje dokazuje usku povezanost učiteljskoga poziva i spisateljske umjetnosti. Ta se povezanost potvrđuje u povijesti, u djelima pisaca koji su bili i učitelji, ali se dokazuje i u sadašnjosti u djelima suvremenih autora i svih autora koji su sudjelovali na ovom natječaju, donoseći lepezu zanimljivih radova
U Bjelovaru je, 8. listopada 2025., uz pregršt emocija, održana svečana dodjela nagrada za najuspješnije radove pristigle na prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP) 2025., u organizaciji bjelovarskoga Ogranka Hrvatskog pedagoško-književnog zbora.
Predsjednica Ogranka HPKZ-a Ornela Malogorski izrazila je izniman ponos zbog bogatoga rada Ogranka i zahvalila svima na suradnji, posebno idejnoj začetnici natječaja, dr. sc. Zdenki Brebrić, koja je u pozdravnom govoru naglasila kako je ideja o natječaju duže sazrijevala, potaknuta željom da se upravo u gradu i županiji vezanoj za pisce poput Lovraka i Tribusona osmisli natječaj isključivo za učiteljsku priču.
Natječaj KUP 2025. osmišljen je u suradnji s predsjednicom Ogranka HPKZ-a Ornelom Malogorski i bio je otvoren od 1. veljače do 1. svibnja 2025. godine. Okvirna tema – „Dobar, loš, jao” – referirala se na kultni film „Dobar, loš, zao”, dopuštajući autorima da pokriju cijeli dijapazon učiteljske svakodnevnice.
Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristizali iz svih krajeva Republike Hrvatske (Osijek, Vinkovci, Požega, Bizovac, Beli Manastir, Rijeka, Crikvenica, Zadar, Križ, Đurđenovac, Koprivnica i, naravno, nekoliko priča autora iz naše Bjelovarsko-bilogorske županije). Zanimljivo je istaknuti da šestoro autora već ima bogatu spisateljsku biografiju, dok je nekima priča poslana na ovaj natječaj bila spisateljski prvijenac.
Ovaj će natječaj i ubuduće poticati učiteljsko pisano stvaralaštvo koje dokazuje usku povezanost učiteljskoga poziva i spisateljske umjetnosti. Ta se povezanost potvrđuje u povijesti, u djelima pisaca koji su bili i učitelji: Eugen Kumičić, Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Dinko Šimunović, Milan Begović, Fran Galović i Mato Lovrak. Ali dokazuje se i u sadašnjosti u djelima suvremenih autora poput Zorana Ferića ili Sanje Polak, kao i svih autora koji su sudjelovali na ovom natječaju, donoseći lepezu zanimljivih radova.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Anita Kurtušić, spisateljica i profesorica hrvatskog jezika i književnosti i povijesti, Ana Pleskalt, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i povijesti u zvanju savjetnice, Slavica Trgovac Martan, magistra novinarstva, izabralo je tri najbolje priče, o kojima su članice povjerenstva dale i kratki osvrt.
Najuspješniji radovi:
1. mjesto: Sanja Sabljak (I. osnovna škola Bjelovar) s pričom Poučak o disgrafiji, disleksiji i poremećaju jezičnog razumijevanja
2. mjesto: Leo Lavrenčič (Gimnazija Matija Mesić Slavonski Brod) s pričom (Gotovo) točno u podne
3. mjesto: Hilda Čapo (umirovljena učiteljima iz Bizovca) s pričom Circus Colorado iliti Roulette u Zibu
Sve ostale odabrane priče, zajedno s nagrađenima, bit će objavljene u elektroničkom zborniku KUP ‒ Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao! Na stranici HPKZ-a Ogranak Bjelovar.
Sanja Sabljak (1. mjesto)
Atena je jako velik grad. Kad još pet-šest Grkinjica iznese trudnoću, bit će ih u gradu pet milijuna. To je kao pet Zagreba. E! A ja sam pedesetogodišnjakinja nesvikla na Google mapse i aplikacije. Kad se to sve spoji s jučerašnjim pokušajem pronalaska puta od smještaja do škole u kojoj učim o radu s djecom s teškoćama, dođe se do poučka o u naslovu spomenutim poremećajima.
Elem! Lijepo sam upisala u aplikaciju adresu na koju želim doći i još si cijeli put prepisala u malu bilježnicu na kojoj piše moje ime. Krenula na vrijeme, oprane kose, našminkana i s laptopom u torbi. Slijedila sve etape puta: pješice metro crveni – ne zagledavaj previše ono čudo od stabala zrelih mandarina, metro plavi – drž' torbicu rukom i na trbuhu da te opet ne okradu, autobus 405 – „kakva je to Erasmus edukacija koja ima edukaciju na rubu predgrađa?”… i nakon sat i pol se našla licem u lice na kraju čudne ulice s Grkom vlasnikom dućana za prodaju automobila. Njegov je pogled, naime, bilo vraški zabrinut kad sam mu pokazala na mobitelu adresu koju tražim. „To je dva sata udaljeno odavde, gospođo. Otišli ste skroz na drugi kraj grada.” I taksist koji me vozio s aerodroma i o kojem znam da mu žena radi u salonu za lakiranje noktiju, a koji mi se ljubazno ponudio da ga nazovem ako ću imati ikakvih problema, također mi je rekao da sam predaleko da bi došao po mene. Voditeljica edukacije na koju sam kasnila poslala mi je mail utjehe u kojem je prva rečenica glasila: „O, my God!” Tako sam se vratila polako na mjesto otkud sam i krenula, a sve su mi otežavali natpisi na grčkom – pola riječi pročitam, pola ne znam. Razabirem neka slova, ali teško ubirem cijelu riječ. Google mapsi su divljali svaki put kad upišem nešto u njih, a drugi ljubazni Grk na tečnom mi je engleskom objasnio koji autobus nikako da ne uzmem. Kad sam se dokopala metroa, sad tek nisam znala kamo. Lik što prodaje u svojoj maloj kućici okrugla grčka peciva posuta sezamom nije mi bio od velike pomoći jer je pola svojih uputa u moju tekicu napisao na grčkom alfabetu ‒ nije mu išla latinica.
Vidjela sam da vrag bere šalu i da mi koljena klecaju pa sam se obratila kršnom gospodinu u onom žutom kričavom prsluku na čijim prsima piše „Security”. I taj me spas’o. Brzo je procijenio da sa mnom treba napismeno i po prilagođenom programu. Dao si je vremena, pronašao plavu penkalu, koja se nalazila u džepu smještenom na lijevoj sisi njegove puno manje zainteresirane kolegice, zapisao točno kud i kako trebam ići u onu moju tekicu s imenom. Na latinici. Tiskanim slovima. Provjerio dvaput jesam li razumjela, tražio od mene da ponovim i prstom mi pokazao kud prvo. Poslije mi je još trebala asistencija jedne plahe studentice i nešto oslanjanja na intuiciju dok pješačim po sad već atenskoj aveniji, poruke podrške moje voditeljice tečaja i kolegice iz moje škole koja sve ovo organizira. Kad sam konačno stigla, moja mi je voditeljica, rodom iz Jemena, pružila ruku, a ostali polaznici sjedili su nimalo znojni i nimalo ustresirani. Nitko se drugi nije izgubio na putu do edukacije i moja je susjeda iz Portugala imala svježe ispeglanu haljinu.
U meni nije bilo nimalo moći. Činilo se kao da drugi znaju sve to što ja ne znam. Nerazumijevanje pisma i jezika, nepoimanje mogućnosti da bi u istom gradu mogle postojati dvije ulice koje se jednako zovu, a smještene su u različitim kvartovima, osjećaj srama i izgubljenosti, hrabrost da se nekako izboriš sa svim tim, osjećaj obaveze da moraš izvršiti zadatak – sve me to navečer, dok sam prebirala po događajima, navelo misliti da se slično vjerojatno osjećaju djeca s disleksijom, disgrafijom i poremećajima jezičnog razumijevanja. Možda baš i svaki dan. Dok im govorimo da moraju naučiti, pročitati, odgovoriti, ne biti lijeni, snaći se. I jedino kako se mogu probiti je da im drugi pomognu: objasne, podrže, pokažu put, nacrtaju uputu. I najviše da pomogne onaj koji je stručan procijeniti što je djetetu potrebno i voljan odvojiti vrijeme da to učini skroz do kraja i kako treba. Tad dijete nađe put. E, takav bih ja lik htjela biti u svom poslu: onaj što mu je na prsima pisalo „Security”.
Leo Lavrenčič (2. mjesto)
Đuro R., najlošiji đak 2. b razreda opće gimnazije i ponosni vlasnik zavidne kolekcije digitalnih kečina koje su pretvorile njegov e-dnevnik u HAK-ovo spremište prometne signalizacije, pogledao je nastavnika Povijesti ispod svojih buntovnih crnih šiški. Zvonik obližnje župne crkve oglasio se jednom, dvaput. Razred je, barem ona polovica koja još uvijek nije bila usmeno ocijenjena u ovom polugodištu, zaustavio dah. Sat se oglasio treći i četvrti put. Đuro je polako ustao oslanjajući se znojnim dlanovima o klupu. Šiljci na njegovim kožnim narukvicama bljesnuli su na proljetnom suncu.
Peti put, šesti put.
Udahnuo je solidnu količinu zraka, ali nije progovarao. Nastavnik je podigao desnu obrvu nastojeći ignorirati tri opaka skeleta koja su mu se cerila s Đurine izblijedjele Cannibal Corpse majice. U razredu se čula tek jedna usamljena muha.
„Dakle?”
Sedmi i osmi. Na školskoj livadi jedna je vrana dramatično graknula. Polovica razreda se naježila. Ona druga se naslađivala. Čuli su se tihi vapaji dužnika.
„Hoću”, lakonski odgovori gitarist lokalnog metal benda. Razred odahnu. Pala je žrtva. Ostali su, za sada, spašeni.
Deveti. Deseti.
„Hajde, onda… Staro ili novo?”
„Staro”, reče Đuro provlačeći se između klupa najsporije što je mogao. „Ispravljat ću.”
Jedanaesti i dvanaesti put.
Točno je podne. Još petnaest minuta do zvona. Ne može toliko odugovlačiti, čak i da upotrijebi sve svoje adute, prolazilo je kroz glavu većini učenika. Nemoguća misija. Usamljena muha nastavila je tražiti izlaz.
Zakoračio je pred ploču. Podnevno mu je sunce kroz razmaknute zastore tuklo ravno u oči…
***
Nastavnik Povijesti Dante D. bio je vižljast i suhonjav, sa zalizanom, vidljivo bojanom kosom i sijedim brčinama na nikotinski sivom, rijetko nasmiješenom licu, gotovo svakodnevno uguran u umrljanu košulju i za broj ili dva premalo odijelo koje se odlično slagalo s njegovim izlizanim đonovima. Zavaljen u stolicu i namrgođen više nego inače, danas je djelovao posebno opako. Još u siječnju je crvenim permanentnim markerom zaokružio 31. kolovoza. Njegov dan oslobođenja.
Pogledao je Đuru koji je frajerski škiljeći stajao pred njim s objema šakama ležerno usukanima u džepove pomodno poderanih traperica. Crnih, dakako. Oslobođen muke, razred je zažuborio od polušapta. O, kako je još daleko bio kolovoz…
„Jedna ruka u džepu označava ležernost”, polako je progovorio Dante hrapavim glasom kojim se potajno ponosio. „Obje ruke u džepovima su bezobrazluk…”
Učenik je izvukao ruke iz džepova i prekrižio ih na prsima. Ne trepnuvši, kiselo se osmjehnuo. Nastavnik ga je samo hladno gledao. Ni on nije treptao. Na ekranu školskog laptopa bila je izlistana sportska prognoza Đurinih ocjena iz Povijesti. Uglavnom su pobjeđivali domaći. Decibeli u razredu penjali su se gotovo savršenom aritmetičkom progresijom. Ona dramatična vrana graknula je još jednom, a muha sletjela na nastavnikov stol.
Kucnuo je čas za obračun…
***
Zamahnuvši svom snagom, Dante je otvorenim dlanom lupio o površinu stola; pored muhe, laptopa, dvije kemijske olovke i hrpe nastavnikovih papira, prestravljeno je poskočio i cijeli 2. b razred. Jedino je Đuro ostao hladan kao ledenjak koji ima zakazan susret s Titanicom. Ponovno je zavladala tišina.
„Dakle”, mirno, kao da se ništa nije zbilo, započe nastavnik, tek se lagano promeškoljivši u stolici, „odakle ćemo? Hrvatska?“
„Pucajte!” odlučno mu uzvrati učenik.
I krenulo je. Mrcvarenje. Ne toliko učenika, koliko nastavnikove istančane historiografske duše. U svih svojih četrdeset djelatnih godina nije čuo toliku gomilu bedastoća o hrvatskom srednjovjekovlju. Da nije još kao mladić zaplovio u prosvjetarske vode, nikada ne bi saznao da je Tomislav postao kraljem 925. godine… prije Krista!
O, kolovoškoga ti sunca…
Dante je kravatu nosio samo s jednim ciljem: kada je ljudima oko sebe želio dati do znanja da mu je dosta svega, rezignirano bi ju razvezao i ostavio da beživotno visi oko raskopčanog ovratnika košulje. Zatvorio je oči i napravio upravo to. Kao nekakva vizija, u mislima mu se javio detektiv Roger iz Smrtonosnog oružja u bravuroznoj izvedbi Dannyja Glovera.
Đuro je nastavio nešto trkeljati, evidentno si kupujući vrijeme. Iako je nastavnik tek napola obraćao pažnju na njega pokušavajući se prisjetiti je li ikada u životu slušao Cannibal Corpse, bilo mu je jasno da pred njim stoji učenik koji nije u stanju zadovoljiti ni minimum zadanih ishoda. Morat će mu, radi dosljednosti kojom se u svom radu oduvijek dičio, upisati još jednu kulju. Zacementirat će ga.
Dante je počeo očajavati. Mali će na produžnu iz Povijesti, a možda i na popravni ispit. A to je povlačilo ozbiljan rizik da 31. kolovoza neće dočekati mirno. Bit će tu i roditelji i pedagog i ravnatelj, školski psiholog i povjerenstva, sjednice i, naravno, papirologija, papirologija, papirologija…
Onda mu sinu! A da jednostavno sada, na licu mjesta, odglumi da mu je pozlilo? Da se onesvijesti pred razredom? Dok pozovu pomoć, sat će završiti i učenik će, barem ovaj put, ostati neocijenjen.
Bi li to mogao izvesti? Napokon, nekada je i on, doduše, u prošlom mileniju, glumio u školskim predstavama. I dobivao je pozitivne kritike i to ne samo od roditelja i uže rodbine!
Zatvorivši oči, polako utone u stolicu. Koncentrirao se na muhu koja mu je šetala po tjemenu…
***
Gotovo istodobno začuo je jak tresak u blizini i paničnu vrisku djevojaka u razredu. Naglo je otvorio oči. Muha je nestala u nepoznatom pravcu.
Đuro je ležao opružen na podu ispred ploče. Dante se u trenu našao na nogama izbezumljeno gledajući čas u nepomičnog učenika, čas u kaos koji je nastao u ostatku razreda.
„Zovite hitnu!” dobacio je netko od manje histeričnih.
„Iʼm too old for this…”, bilo je posljednje što je razred od njega čuo prije nego li je izletio kroz vrata.
***
Kada je bio siguran da se nastavnik udaljio, Đuro R. se polagano pridigao, otresao prašinu s majice, pogledom potražio najljepšu djevojku u 2. b i mangupski joj namignuo.
Hilda Čapo (3. mjesto)
Circus Colorado putuje zapadom Amerike, ali predstave su uspješnice i one odigrane po Uniji Europe, a ova priča se kotrlja po Ravno-Krivudavoj Slavoniji…
U selu Zib, krtica HrČkica, strpljiva je gledateljica, cijeli svoj radni vijek od 4 desetljeća, nikada ne spava, niti zimi. Pozorno iščekuje nove predstave CC-a, koje može samo gledati i zadivljeno pljeskati Rouletteu koji se nikada nije zaustavio na pogrešnom polju Sreće.
I tako, nepogrešiv Roulette niti sada nije stao kada ga je njegov vlasnik, ljubitelj slobode i šaljive Pravednosti (važno za upravljanje Circusa), Luciano Antoletti morao zavrtjeti po posljednji put, prije 67. rođendana.
Kako??? Čitatelju, lako! Usavršio je svoja uvježbana klaunovska žongliranja na novom mladom upravitelju. Tako je Aresketi Okram, šarmantni vježbač, postao izvrstan okretač Roulettea u selu Zib.
Što krtica HrČkica sve zna, što je iskopala u tragovima rupa kotrljajućeg Circusa Colorada iliti Roulettea u Zibu???
Nije joj lako; uz smiješak je Lucianu Antolettiu morala aplaudirati, ne dao neki rimski bog da se Roulette krivo zavrtio i, poput ruskoga, pogodio one nedrage, baš NJU, a… živjela je skromno sa svojim pomladcima koji su se, kao i ona, pošteno i hrabro kotrljali IZVAN CC-a. Bili su najbolji u toj školi (a zatim i u drugima, visoke ocjene, nagrade…).
Circus Colorado je u selu Zib redovito održavao svoje predstave s tisuću maski. Artisti su imali šarena lica: ZELENILA se pri bijesu, PLAVILA pri laži, CRVENJELA pri neugodi, ZLATILA pri uvjeravanju. Tada bi upravitelj, Luciano Antoletti, skretao oči da se u njima ne bi ogledala druga strana njegovog žongliranja. Glas mu je tada postajao tanak i zamuckivao bi:
„Vodi te svoje hrčkiće što dalje od ove škole jer nepotizam je ključ uspjeha u žongliranju, to je vještina koja se NE UČI, VEĆ NASLJEĐUJE… Ne radim ništa vidljivo po Zakonu Naopakom, kada nagradim svoju lozu, kumove, prijatelje, a tajnica (umjetnički zvana Nena bez Dilema ili Nena Spas u svaki čas) desna je ruka Rouletteu i svaki okret zna. Svi u upravi i u CC-u su sposobni. Tu su i moje tri miljenice, tri sestre Lucy, Anetta i Mily. Za njihove muževe, dao sam Počasnu kartu za sve predstave, upraviteljima gimnazije, ljekarne, bolnice, socijalnog, čak i pivovare…”
Tu je i računovotkinja Titiania Vatrena kraljica, artistkinja, tiha, bez tajni.
Luciano Antoletti, čovjek stare tradicije, trebao je i morao znati tko će biti muževi njegovih kćeri pa ih je on nametnuo i birao – trebao je biti iz časne obitelji i vjerni član CC-a, iz okolice Ziba.
Hello, srednji vijek zove 21. stoljeće!
A Nena Spas, kakva je to čarobnica! Zamjenica upravitelja koja je kao svaka super tajnica usmjeravala Roulette na dobit, po Zakonu Naopakom. U Circus Colorado su mogle još samo nećakinje, sestrične ili kumice jer su bile „dobre” maestre ili asistentice. Neke su bile samo kuharice ili čistačice, ali i to je častan posao i treba ga dobiti u Privatnom Cirkusu, pa tu se stalno kuha i blati ili nešto kvari, a blizu je sela. Tako se umnožavalo i gledateljstvo.
Za popravak trapeza i CC-a brine se majstor Ivano, brat Aresketi Okrama, pravi igrač, često golog torza. Budućem upravitelju pomaže najljepša učiteljica, najbolje odjevena starleta, Ivana Orleanska. Ona je sestra njegove žene, a obje su u srodstvu s vjenčanim kumom Lucianom Antolettiem koji je graditelj, zvan Milano. Milano je oženjen za sestru čiji je brat oženio Myru, maestricu CC-a, sestričnu Nene bez Dileme. Tko će sve povezati, a sve bezrezervno – Nena i Luciano uposle kumove snahe ili Nenine nećakinje za asistentice u CC-u za učenike s poteškoćama. Poteškoća ne smije biti!!! To nije amaterski cirkus već Privatni i zato kolo treba uvijek vrtjeti u Pravom smjeru. Pa nisu im diplome lažne ili ukradene, neke su možda iz susjednih zemalja, ali važeće. Kome je bitno poučavanje, bitne su vještine za predstavu za ulaznice koje se plaćaju.
Lako je u CC-u za manjak novca. Tu je Titiania, krenete na put usavršiti svoje vještine i evo opet gledatelja! Dođite, vidite, pobijedite! Roulette nikada ne gubi!
I nije to samo u Zibu, ima upravitelja koji su preslika ili kopija jer ih vežu ista usavršavanja. Oni su u manjim ili možda većim cirkusima u Ko Šaki, Va Lopovu, Bello Sceni, Kolo Sijeku gdje rade super maestre: Sara, Klara, Marta, Mirta, Iva, Ivana, Tajana, Dajana, Dina, Ana i mnoge druge, tko bi pamtio sve te Belle genijalke; ali, pamti se Kum, graditelj kuća na moru, pa i Lucianove.
Novi figurant upravitelj, Okram Arekseti ima VD (vršiti dužnost) samo pošteno, kako mu se i plaća. Tu je i Odbor artista koji sve potvrđuje . Inače, opet neće biti dosta ulaznica (glasa naroda), oprostite, gledatelja, oprostite, upravitelja!
Money, money, neka bude kao lani!
Dobar, loš, jao!!!
Kolo sreće, baš se kreće!!!
Dobar, loš, jao!!!
Kolo sreće, baš se kreće!!!
Suradnja mješovitih dobnih skupina temeljna je odrednica Montessori filozofije jer odražava prirodnu društvenu zajednicu u kojoj djeca uče jedni od drugih
Neke od mogućih tema školskog eseja vezane su uz područje slobodnog vremena, društvenih mreža, tehnologije, ekologije