Scila i Haribda

„Zaista je postalo preteško biti prosvjetni radnik, ne samo zbog materijalnih prilika, već zbog tako teškog i lošeg društvenog statusa, koji je kod nas predugo, godinama kao nekakva kazna. Raditi u školi nikada nije bilo samo posao, koji se odradi za radnog vremena, nego se on mora znati i moći živjeti u prostoru i vremenu, a danas to kao da nije moguće.”

Tako mi se požalila jedna dugogodišnja profesorica matematike, koja je zaista voljela svoj posao i postizala zapažene rezultate, priznanja i nagrade za sebe i za svoje učenike. Nisam imala snage da joj kažem riječi utjehe jer je stanje zabrinjavajuće, a to nikako ne zaslužuju ni naša djeca, ni njihovi roditelji, a ni svi oni koji rade s djecom, bez obzira na to koju su struku i zvanje odabrali.

Toliko ima pogrješaka i krivih poteza, kao da se ne možemo nikako osloboditi zabluda u koje upadamo, a ne vidimo ni dovoljno volje i mogućnosti da se izađe „na zelenu granu”.

Osobito se čini da se problemima ne vidi kraja. Tko sve programira i dirigira tako da se baš sad, kad je godini školskoj blizu kraj, prave tolike zablude i promašaji? Kome je palo na pamet da se udare ove besmislene provjere znanja, odnosno neznanja, sad kad ima tako puno posla? Ovo bi trebalo biti vrijeme da se dio još neurađenog posla obavlja što više izvan učionica i da se koristi svaki lijep dan i sat te ponavlja ono što se dosad učilo i da se zorno i praktično utvrdi. Ovi silni zadatci opterećuju svakoga, ne samo učenike, nastavnike, roditelje i sve ostale, stručnu službu i pomoćno osoblje. Možete misliti na što to sliči kad se angažiraju svi, a rezultati su potpuno nevidljivi, nemjerljivi i ne služe ničemu.

Koliko se nastavnih sati izgubilo na tome mučnom testiranju koje zaista nema smisla... Kako bi bilo bolje i ljepše napraviti dobre i sadržajne izlete odlascima u prirodu i kako bi se tako praktično moglo ponoviti svaki nastavni predmet. Ali to baš nikada nije organizirano kako treba, nego se činilo nekima da treba „nabubati” kojekakve module, koji nisu jasni čak ni onima koji su to izmislili. Djeca su premorena još uvijek silnim „bubanjem” činjenica koje više nikome nisu potrebne, ali se drže čvrsto na površini i opterećuju dragocjeno vrijeme koje je nužno potrebno mladima i da se odmore i relaksiraju.

Kao šlag na tortu baš je u ovom nesretnom vremenu još pao i štrajk, koji ne može biti nikome koristan ovakav kakav jest. Da bude priča veselija, kolektivi su se u mnogim školama uznemirili i ono malo potrebnog zajedničkog dogovaranja i nužne suradnje u tako osjetljivom poslu gubi se na tako oprečnim stavovima, jer jedni su za štrajk, a drugi protiv njega.

Djeca koja ništa nisu kriva nađu se tako u nebranom grožđu pa ne znaju kako bi se izvukli u tom tjesnacu, kao da ih vrebaju Scila i Haridba i ne mogu odlučiti na koju će stranu. Djeca su na gubitku kad nisu sigurna tko je u pravu, što je važnije znati da se spase od svih onih nedaća života, ako krenu putem bez jasnih vidika. Meni se čini da ima previše putova i prilika koji mogu odvesti na stranputicu i potrebno je razbistriti te znati razlike između dobra i zla, istine i laži.

Društvo ovog vremena i načina života prijeti već previše i mašu sa svih strana crnim zastavama. Mašu Scile i Haribde, ne spavaju. Samo još svu nadu mogu imati djeca, koja rastu u dobru i njima se mora pokloniti sva pažnja i ljubav.