Gdje god mi je nešto zapelo uvijek sam nailazila na dobre ljude koji su mi bili spremni pomoći

Često se dogodi da sletim u Zagreb u noći na ponedjeljak i ujutro imam nastavu, ali nema umora jer baterije su prepune

Maja Mačinko, učiteljica izvrsna savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu, profesorica je i fizike i informatike, voditeljica Županijskog stručnog vijeća tehničke kulture za Zagreb. Od 2016. godine urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Prije pet godina dobila je državnu Nagradu Ivan Filipović, a dobitnica je i državne Nagrade tehničke kulture Faust Vrančić. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji. Pored rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana i na kojima istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude. 

Pisali smo o njoj u prošlom broju Školskih novina, jer na posljednjem putovanju na jemenski arhipelag Sokotru, na koji je s grupom turista stigla 29. prosinca, zbog obustave zračnoga prometa nije uspjela napustiti Jemen prema planu, 2. siječnja, nego tek sedam dana kasnije.

˗ Problem je nastao jer je zbog vojnih i političkih razloga zatvoren zračni prostor iznad Jemena. Nastao je zastoj, blokada, nismo mogli do gotovog novca kojim se sve plaća, nitko nam nije mogao reći što se događa pa čak ni naši vodiči i vozači, iznimno ljubazni i uslužni domaći ljudi. Puno su nam pomogli, zbrinuli nas tih dodatnih sedam dana, pronašli nam smještaj, uputili nas na restorane, ali smo ipak morali pokrenuti i naše veleposlanstvo u Egiptu pa i medije, jer su svi osjetljivi na sliku koju o njima stvaraju mediji tako da je naša avantura završila bez prevelikog stresa – opisuje Maja Mačenko.

Majine razglednice

Ljudi iz jemenske agencije bili su nevjerojatno ljubazni i izašli im u susret. Majina grupa oduševljena je njihovim gostoprimstvom, iskrenošću, dobrotom, tom kulturom prihvaćanja stranaca, spremnošću da pomognu u svakom pogledu premda žive na pedesetak eura mjesečno. 

- Naš vodič je inače ribar, ali dao je sve od sebe da nam pomogne i da se osjećamo ugodno, a u jednom trenutku nam je rekao da će nas devetoro primiti u njegovom selu ako ćemo morati dulje ostati zbog problema s povratkom u Hrvatsku ˗ opisuje Mačinko.

Njezina strast prema putovanjima spojena je s pisanjem pa objavljuje svoje zanimljive priče s putovanja na Školskom portalu u kolumni „Majine razglednice”. Cilj joj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te da ne odustanu od svojih snova. A ona živi svoj san, putuje kad god može pa je do sada posjetila 94 države svijeta, više od 260 gradova. Obišla je sve kontinente osim Južne Amerike koju čuva, kako kaže, kao poslasticu, ali ne i zadnje putovanje.

˗ Svatko ima svoje prioritete. Netko će kupiti novi auto, a ja ću za taj novac radije otići na barem desetak putovanja i usput voziti auto star više od 20 godina. Ljudi me pitaju i objašnjavam im da ta putovanja često donose spavanje na aerodromima, da je to i fizički i psihički vrlo naporno. Brat, sestra i ja imamo tu strast za putovanjima koju smo naslijedili od mog dide s mamine strane. Prije smo puno više putovali zajednički, a sad putujem i s mamom, barem dvaput godišnje. 

Prošle sam godine uzela četiri mjeseca neplaćeni dopust u školi, stavila ruksak od 8 kilograma na leđa, u njega spremila minimalnu količinu odjeće jer putem se uvijek može kupiti i nadomjestiti ono što se podere ili raspadne. K tome obavezno ide kamera i nešto za pojesti. I sama se otputila u avanturu. Štedila sam više od dvije godine za to i otišla sam na put oko svijeta, prošla mnoge države do Kine pa od Kine do Australije. I to mi je najdraže putovanje, jer sam ga dugo i planirala i čekala, jer je trebalo skupiti i dovoljno novca za proći pola svijeta. Najskuplja stavka je avionska karta, spavala sam u hostelima, iznajmljenim sobama. 

Bilo je raznih dogodovština na tim brojnim putovanjima, ali nikad ništa strašno ili loše, a ja sam takva osoba koja uvijek gleda pozitivno i izvlačim najbolje iz svake situacije, svaku problematičnu situaciju rješavam s osmjehom na licu. Uvijek s veseljem idem na put i uvijek pozitivno, s uvjerenjem da se ništa loše neće dogoditi. 

Raj na zemlji

Nikada nisam imala neko neugodno iskustvo ili momente u kojima bih se osjećala ugroženo, a proputovala sam 94 države svijeta. Bilo je situacija da nema prijevoza, da nema vlaka ili aviona, da zakasnim na avion, da natočim krivo gorivo pa s autom ostanem u kvaru na Farskim otocima, gdje nam je automehaničar dao svoj auto na korištenje vjerujući da ćemo mu ga vratiti i ne tražeći za to nikakvu potvrdu ili revers. Gdje god mi je nešto zapelo uvijek sam nailazila na dobre ljude koji su mi bili spremni pomoći. A Farski otoci su za mene najljepša destinacija na svijetu. To je raj na zemlji. Otoci su zeleni, prekriveni pašnjacima, a takvo zelenilo nigdje na svijetu nisam vidjela. Nevjerojatno su svi uhodani, povezani i usklađeni, bez jurnjave, nervoze. Trajekti, autobusi svi se međusobno čekaju i nikome prijevoz ne utekne.

Vraćamo se u svakodnevnicu, na onaj dio koji se odnosi na njezin rad u školi.

˗ Kažu mi da sam najmlađa dobitnica Nagrade Ivan Filipović. To vam je tako, puno radim Erasmus projekte, vlastite projekte, a 2019. godine sam dobila stipendiju od Američkog veleposlanstva koje prepoznaje lidere u različitim djelatnostima pa sam dobila plaćena tri tjedna u Americi. Obilazila sam s još pedeset stipendistica znanstvene institucije, fakultete, istraživačke centre u Washingtonu, Chicagu, ali i mnogim drugim gradovima. Stekla sam vrijedna iskustva, ali i poznanstva pa sad gdje god da putujem vrlo je vjerojatno da ću se moći javiti nekome iz te grupe stipendista ili nekoga od njih ugostiti u Zagrebu. 

Kako planiram put

Na putovanja često idem i s manjom grupom poznanika pa se putovanje isplanira gotovo godinu dana unaprijed, aviokarte se kupe unaprijed i onda su i trostruko jeftinije. I nema bjesomučne jurnjave za nekakvim zacrtanim destinacijama, spomenicima, zanimljivostima, jer u državi u koju idemo sve nam je novo. Nema žurbe, uvijek ćemo vidjeti i upoznati jako puno novoga. I time punim baterije, nisam umorna. Često se dogodi da sletim u Zagreb u noći s nedjelje na ponedjeljak i ujutro imam nastavu, ali nema umora jer baterije su prepune. Samo sreća i osmjeh na licu s kojim ulazim u razred, a učenici to osjete i odmah drukčije doživljavaju nastavu, motiviraniji su, spremniji za bilo kakav rad. Prepričavam im svoja putovanja, dajem im posve nove informacije, neke zainteresiram za putovanja. I što više putujem shvaćam da ima prekrasnih mjesta na Zemlji, ali mi to daje i za pravo da kažem da je Hrvatska predivna, da je naš Jadran prekrasan, da ima mirisi mora, eteričnog bilja. Maldivi su lijepi, kao i mnoge druge morske destinacije, ali nema mirisa smilja, kadulje, origana. Samo plaže i sunce ˗ sa sjajem u očima govori Maja. 

I kako kaže, uspijeva putovati tijekom cijele godine. Uzme kalendar nastavne godine i označi si državne praznike i dane odmora koje odredi resorno ministarstvo i u tim periodima planira putovanja, dvodnevna ili višednevna. Prati akcije koje oglašavaju avioprijevoznici i vrlo povoljno kupi karte za Napulj, Maltu, London ili neku drugu destinaciju i samo spremi ruksak. Sve ostalo je avantura. 

S učenicima po svijetu

Tehnička kultura je predmet daleko od putovanja, ali ipak se učenicima može prenijeti neka iskustva i potaknuti ih na istraživanje. 

˗ Neke sam učenike inspirirala na putovanja, a neke da upišu neki studij u području tehnike. Vodim u školi izvannastavnu aktivnost robotiku na kojoj imam tridesetoro učenika i do sada smo dosta putovali, bili na svjetskom natjecanju u Panami, Turskoj, a nadam se da ćemo se plasirati i na natjecanje u Grčkoj. Oni vole putovati, skitamo, istražujemo, putujemo, tijekom nastavne godine odemo i na dvodnevno skijanje i meni ništa nije teško. Učenici su sjajni, poslušni, ništa im se ne može dogoditi. Moramo im dati slobodu, ali i odgovornost. Neće se zaljubiti u znanost, tehniku, u bilo što ako ih stavimo u neki kalup. Učenje mora biti igra, jer najbolje i najlakše se uči kroz igru. Dam im zadatak i kažem da je svaki rezultat dobar. Uostalom, zašto bi svi morali napraviti istu stvar? Zašto ne bi smjeli biti kreativni? I cijenim kad rade u timu, jer im timskog rada jako nedostaje, da budu podrška jedni drugima u traženju rješenja za bilo koju situaciju koju im život donese ˗ zaključuje Maja Mačinko i s veseljem priča o predstojećem dvodnevnom putovanju u Napulj.