Nemali je broj onih koji smatraju da je Domovinski rat gotov, koji odmahuju rukom, koji kažu „bio je tamo rat, tko još o tome misli, što više reći, zaboravite, krenite dalje, ne mislite, pustite njihove najmilije u tišini”. No dok se mi borimo s visokim cijenama, niskim plaćama, dok se borimo za vlastitu egzistenciju, postoji jedna obitelj koja broji nezamislivo mnogo članova koji se, uza sve ove svakodnevne borbe koje imamo svi, bore i za posmrtne ostatke svojih najmilijih koji su nestali u Domovinskom ratu. Za nešto što bi se u normalnom svijetu podrazumijevalo kao djelo čovječnosti, oni se moraju boriti. Za njih Domovinski rat još traje.
Upravo kao posveta nestalim osobama iz Domovinskog rata, njihovim obiteljima i preživjelim suborcima osmislili smo naš glazbeno-scenski recital „Nestali”. Nastao je prigodom nastupa naše škole na Smotri vjeronaučnog stvaralaštva „VjeDra” održanoj lanjskog svibnja u Osijeku. Sam naziv „Nestali”, ali i svjedočanstva obitelji nestalih u Domovinskom ratu preuzeli smo od autorica Romane Bilešić i Danijele Mikole, s kojima smo se imali priliku i upoznati. Iako je planirano nastupiti samo na „VjeDrima”, uslijedili su brojni nastupi. Vjerujem da je tako velikim dijelom zbog toga što se o pitanju nestalih osoba u Domovinskom ratu, pa i o samom Domovinskom ratu u školama i obiteljima, ako ćemo biti iskreni, premalo govori. Želim istaknuti da smo imali veliku čast s našim „Nestalima” nastupiti u povodu Međunarodnog dana nestalih osoba, 30. kolovoza, u Daruvaru. Bio je to veliki doživljaj, jer je nastup posvećen ljudima koji su nam u tom trenutku postali publika.
Nema toga slova, te riječi kojom se može opisati emocija koja se tada oslobodila. Isto tako, nema te zahvale kojom bismo mogli zahvaliti Ljiljani Alvir, predsjednici Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i Tomi Medvedu, potpredsjedniku Vlade i ministru hrvatskih branitelja, ne samo na pozivu, nego na velikoj školi za nas i naše učenike. Pozvani smo kao gosti, ali smo se osjećali kao dio te divne, ogromne obitelji nestalih. Osjetili smo njihovu tugu, bol, poteškoće s kojima se suočavaju gotovo svakodnevno, a koje nismo mogli ni zamisliti. Nakon 33 godine traženja i traganja oni se nisu umorili. Traže dalje i bore se kao prvoga dana.
I na kraju, nije uopće važan naš glazbeno-scenski recital „Nestali”. Jako su nam važni naši učenici. Oni su s recitalom uistinu rasli i postali osjetljivi na pitanje ljudi nestalih u Domovinskom ratu i imaju veliku želju da pridonesu rješenju ovako teškog pitanja. Ako djeca shvaćaju važnost povratka nestalih njihovima obiteljima, gdje su odrasli zakazali? A važno je da se nestale osobe vrate svojim najmilijima. Ni „Nestali”, a ni ovaj članak nisu nastali radi podjele i širenja mržnje. Želimo naglasiti da nije dovoljno sjetiti se naših branitelja, koji su svoje živote položili za našu slobodu i našu današnju komociju, nije dovoljno sjetiti se poginulih i nestalih osoba u Domovinskom ratu samo na nekoliko datuma. I ne, nije dovoljan 18. studenoga!
Spomenuli smo tišinu? Tišina je to koja odjekuje tijekom već pune 33 godine. Prekinimo tu
tišinu.
Važna je jedna jedina poruka: molimo sve ljude koji imaju informacije o ljudima nestalim u Domovinskom ratu neka ih barem anonimno prijave. Jer svaki čovjek zaslužuje da ga se dostojno pokopa, a svaka obitelj zaslužuje imati mjesto gdje se može isplakati, pomoliti i zapaliti svijeću.
