Gradsko kazalište lutaka Rijeka otvorilo je kazališnu sezonu 2026./2027. premijernom izvedbom predstave Uho, češkog autora i redatelja mlađe generacije, Jakuba Maksymova. Predstava je uprizorena prema motivima istoimene slikovnice estonske književnice i ilustratorice Piret Raud.  

Nova kazališna sezona riječkih lutkara naslovljena je motom: „Na nepopločanim stazama raste cvijećeˮ, kojim je parafrazirana misao jednog od najvećih postimpresionističkih slikara u povijesti slikarstva, Vincenta van Gogha, o umjetnikovoj potrebi za pronalaženjem novih i neistraženih stvaralačkih staza. Stoga ne čudi da je izbor uprizorenja prve premijere bio upravo slikovnica Uho (2019) autorice Piret Raud, koja, kao i predstava, tematizira poznati detalj iz života Vincenta van Gogha.

Kratkim rečenicama i zaigranim ilustracijama Piret Raud pripovijeda priču o uhu koje se odvojilo od svoje glave pa mora samo tražiti svoj put u svijetu. Vincent van Gogh, se u slikovnici ne spominje izrijekom, ali je prisutan u vizualnom sloju slikovnice: na ilustracijama u peritekstu naslikana je riđobrada glava postavljena naglavačke, unutar koje je uočljiv motiv suncokreta, te poprsje i ruka koja drži uho. Reference na van Gogha u slikovnici su i pojedine ilustracije koje prikazuju stilizirane motive prepoznatljive s van Goghovih slika Spavaća soba (1889) i Suncokreti (1889). Antropomorfizirani likovi životinja i oživljavanje dijela ljudskog tijela – uha pritom izravno povezuju ovu slikovnicu s animacijom kao bitnom karakteristikom lutkarskog kazališta, čineći ju podatnom za uprizorenje lutkama.

U redateljskoj interpretaciji Jakuba Maksymova predstava Uho Gradskog kazališta lutaka Rijeka mnogo izravnije od slikovnice ističe lik i slikarsku sudbinu Vincenta van Gogha. Iako u predstavi, kao ni u slikovnici, nije izrijekom imenovan, Vincenta van Gogha publika prepoznaje u tumačenju glumca-lutkara Tilena Kožamelja koji se pojavljuje na početku i na kraju predstave u slikarskom ogrtaču, noseći predimenzioniranu naglavnu masku kreiranu prema van Goghovom liku na Autoportretu sa zavijenim uhom (1889).

Predstavu uokviruje pojavljivanje glumaca-lutkara na sceni, koji započinju pripovijedati priču o Slikaru. Niz prizora u prvom dijelu predstave prikazuje Slikara koji slika, ali njegova platna nailaze na nerazumijevanje odrasle publike. Scenski je to dočarano snimljenim glasovima koji dopiru izvan scene, a publici u gledalištu glumci-lutkari pokazuju prazna platna. Razočaran, Slikar si s maske otkida jedno po jedno uho čije dogodovštine i susrete s likovima raznih životinja publika zatim prati u sljedećim prizorima, uprizorenim lutkama.

Autorica vizualnog identiteta predstave, Olga Ziębińska, kreirala je likove kao različite vrste lutaka: uha, mačka i žaba kreirani su kao stolne lutke, riba i ptica kao štapne lutke, slonova glava nataknuta je na okvir koji je predstavljao njegovo tijelo, dok je paučica kreirana kao ručna lutka. Lutke objedinjuje ista svijetla boja blijedožutih nijansi, a uz lutke animirane su cipele – simbol ljudi – prolaznika. Jedna od cipela zgazi jedno uho, dodatno simbolično naglašavajući atmosferu neprihvaćanja koju je Slikar za života doživljavao. U lutkarskom dijelu predstave pojavljuju se kao sastavni elementi scenografije okviri u različitim dimenzijama, koji uokviruju prizore aludirajući na slikarski doživljaj svijeta Vincenta van Gogha.

Tijekom predstave glumci-lutkari izmjenjuju se u animiranju lutaka i predmeta, praćenom onomatopejskim i neartikuliranim glasovima, te u „proizvodnjiˮ zvukova pomoću različitih pomagala kojima, vidljivi u pozadini pozornice, prate scensku radnju. 

Prizori izvedeni kazalištem sjena uklopljeni su u predstavu kao priče u priči, u kojima likovi životinja pripovijedaju događaje iz svoje prošlosti.

Lutkarski dio predstave Uho mogao bi se doživjeti i kao Slikarev san koji s njegovom javom povezuje prizor animiranog uha zavijenog, a zatim i oslobođenog od paučine nakon čega se na pozornici opet pojavljuje glumac-lutkar koji s naglavne maske razmata zavoj te njegove uši opet postaju vidljive. Slikar nastavlja slikati uz odobravanje i razumijevanje njegovih slika, koje, za razliku od uvodnog prizora predstave, sada izražavaju dječji glasovi dopirući izvan scene. Dovršene slike postaju prepoznatljive i vidljive gledateljima u publici. Riječ je o slikama Vodomar na obali (1887) i Žitno polje s vranama (1890) čije su reprodukcije prikazane u završnom prizoru, uz van Goghov Autoportret sa zavijenim uhom (1889) nakon čega slijedi zatamnjenje i završetak predstave.  

U predstavi su nastupili riječke glumice-lutkarice i glumci-lutkari: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj i David Petrović. Snimljeni glasovi odraslih posjetitelja pripadaju Almiri Štifanić, Petri Vučković, Alexu Đakoviću i Igoru Kondiću (inspicijentu), dok su dječjim posjetiteljima glasove dala djeca iz skupine „Koraljiˮ riječkog Dječjeg vrtića „Delfinˮ, koje je pripremila odgajateljica Anamarija Simčić Paulić.  

Glazbu za predstavu skladao je Lazar Novkov, svjetlo je oblikovao Sanjin Seršić, a zvuk Paulino Girotto i Lazar Novkov.

Prema programskom listiću, predstava je namijenjena publici u dobi od pet godina nadalje, no s obzirom na zamisao i izvedbene komponente, kao i s obzirom na trajanje predstave (45 minuta) za očekivati je da će predstavu najbolje prihvatiti odraslija publika. Stoga se može reći da Gradsko kazalište lutaka Rijeka predstavom Uho Jakuba Maksymova, pored ostalog, nastavlja doprinositi prihvaćanju lutkarskog kazališta kao umjetničkog izraza namijenjenog (i) odrasloj publici.