Svaka iskrena riječ podrške, svaki učitelj koji pita „kako si danas”, sve su to male, ali presudne intervencije. I zato je važno da svaka škola ima kulturu u kojoj se razgovara o emocionalnim normama, u kojoj dijete smije reći da mu je teško i u kojoj ga netko stvarno čuje. Jer dijete koje zna da je viđeno, da je važno, da ga netko razumije, to je dijete koje će moći rasti, učiti i biti sretno – Antonija Mirosavljević

Mentalno zdravlje nije zadatak obrazovanja, ono je njegov temelj. Bez emocionalne stabilnosti i podrške nema ni uspješnog učenja, ni kvalitetnog poučavanja, a ni zajedništva koje školski sustav čini živim. Vaša uloga, uloga ravnatelja, često je tiha, ali je istodobno vrlo snažna, jer vi ste oslonac svojim zaposlenicima, učenicima i njihovim roditeljima ‒ Zrinka Mužinić Bikić

„Ritam škole ‒ emocionalna otpornost i vodstvo” bila je tema stručnog skupa koji je pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Ministarstva zdravstva i Hrvatskog sabora, a u suradnji s CARNET-om od 10. do 12. listopada organizirala Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola (HUROŠ). Uz više od 500 ravnatelja osnovnih škola iz cijele Hrvatske skupu su nazočili Vesna Bedeković, predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, Zrinka Mužinić Bikić, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladeži, Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Antonija Gladović, ravnateljica Agencije za mobilnost i programe EU, Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja te pročelnici više županijskih ureda za obrazovanje.

Kako je otvarajući stručni skup istaknula Antonija Mirosavljević, predsjednica HUROŠ-a, „okupili smo se da bismo razgovarali o nečemu što se ne vidi u statistikama i tablicama, o mentalnom zdravlju i dobrobiti svih koji žive školu. Djeca jesu središte našega rada, a njihova snaga i otpornost i mir počinju od nas – ravnatelja, učitelja, stručnih suradnika i svih odraslih koji ih prate. Da bismo se mogli brinuti o njima, moramo naučiti mnogo toga. Naša emocionalna stabilnost nije luksuz nego preduvjet za stvaranje škole koja diše, koja čuje i koja razumije, škole koja prepoznaje čovjeka prije uloge i prije procedure. Danas je više nego ikada mentalno zdravlje djece tema o kojoj moramo govoriti otvoreno, iskreno i bez zadrške. Djeca s kojom radimo odrastaju u svijetu koji je brz, zahtjevan i često nepredvidiv. Iza njihovih osmijeha i ocjena često se kriju brige za koje nema mjesta u školskim bilješkama, a to su tjeskoba, nesigurnost, osjećaj da nisu dovoljno dobri, da ne mogu ispuniti očekivanja.

Sve više djece to osjeća kao i pritisak da mora uspjeti, da ne pogriješi, da stalno bude izvrsno. A mi prečesto zaboravljamo da je djetinjstvo prostor za učenje, za pogreške, za rad, a ne za natjecanje. Djeca koja nemaju prostor i pravo na pogrešku nemaju ni prostor za razvoj. Škola više nego ikada mora biti mjesto sigurnosti i povjerenja, mjesto gdje se ne uči samo čitati i računati nego i kako razumjeti vlastite emocije, kako se nositi s tugom, razočaranjem, stresom. Jer mentalno zdravlje ne počinje u ordinaciji nego u učionici, u razgovorima, u odnosima, u obitelji. Svaka iskrena riječ podrške, svaki učitelj koji pita „kako si danas”, sve su to male, ali presudne intervencije. I zato je važno da svaka škola ima kulturu u kojoj se razgovara o emocionalnim normama, u kojoj dijete smije reći da mu je teško i u kojoj ga netko stvarno čuje. Jer dijete koje zna da je viđeno, da je važno, da ga netko razumije, to je dijete koje će moći rasti, učiti i biti sretno – rekla je Antonija Mirosavljević te nastavila:

‒ Suvremeno doba oblikovalo je generaciju mladih koja je najpovezanija, a istodobno i najusamljenija u povijesti čovječanstva. Utopijska predodžba o djetinjstvu kao o bezbrižnom i razigranom razdoblju sve je udaljenija od iskustva koje djeca i mladi danas uistinu žive. Svakodnevica se više ne odvija u jednoj stvarnosti već u dvjema – fizičkoj i emocionalnoj, u stvarnosti uspjeha i stvarnosti očekivanja, u svijetu u kojem je prisutnost vezana za obavijesti, emocije, a u takvom kontekstu najlakše je zaboraviti da smo ljudi. Nekada je školsko dvorište bilo jedino bojno polje na kojemu su se odvijali sukobi, a danas se oni odvijaju iza ekrana, na društvenim mrežama, u porukama, oni se šire i prelijevaju u različite oblike pritisaka, natjecanja i isključenosti. Djeca to ne nose lako i zato škola danas mora biti sigurno mjesto, prostor gdje se uče ne samo suhoparne činjenice nego i empatija, samopouzdanje i odgovornost. Učitelji, stručni suradnici, a ponajprije ravnatelji nisu superjunaci i ne mogu sve sami. Svi su oni često prvi koji primijete promjenu, tugu, povlačenje djeteta i zato ih moramo podržati i educirati, jer i svima njima treba čvrst oslonac.

U svijetu koji ne poznaje tišinu mi moramo djecu poučiti kako da čuju sebe, mi moramo sami naučiti kako slušati sebe, moramo ih učiti kako čuvati ono što je njihovo. I dok ih učimo kako da budu odgovorni građani, ne zaboravimo ih učiti kako biti sretni ljudi. Svaka generacija ima svoje oluje i sunčane dane. Na nama je da ih naučimo i pokažemo im da nakon oluje dolazi sunce, da ih naučimo kako da se povremeno zaštite, da znaju da nisu sami, da idu u školu koja ih vidi, čuje i razumije. Naša je zadaća danas teža i važnija nego ikada, jer ono što stvaramo u školi nisu samo znanja nego su životi, vrijednosti i budućnost. Gradimo kulturu empatije, razumijevanja i otvorenosti. Budimo primjer i podrška jedni drugima, jer samo zajedno možemo stvoriti školu koja ima ritam, srce i dušu. Naša ostavština neka bude svijet u kojemu će svako dijete znati da je dovoljno baš takvo kakvo jest – zaključila je Antonija Mirosavljević.

Svatko treba preuzeti svoj dio odgovornosti

Tijekom trodnevnog stručnog skupa ravnatelji su imali priliku poslušati više plenarnih predavanja tematski vezanih za mentalno zdravlje. O zaštiti mentalnog zdravlja mladih govorio je primarijus Domagoj Štimac, pročelnik službe za dječju i adolescentnu psihijatriju Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot u Popovači.

‒ Depresija je bolest ovoga stoljeća kod mladih ne samo zato što žive u nestabilnim obiteljima, jer je svaka četvrta obitelj necjelovita, roditelji su razvedeni, nego i zato što su nove tehnologije napravile znatan iskorak u dostupnosti informacija i svih mogućih sadržaja koji mogu biti i korisni, međutim nitko o posljedicama dostupnosti neprimjerenih sadržaja ne razmišlja dugoročno. Djeca vide i čuju, pročitaju svašta, uključeni su u razne društvene mreže koje im postavljaju standarde koje djeca ne mogu zadovoljiti i posljedica je najprije pojava anksioznosti, a zatim depresije. Jer, dijete sebe doživljava kao ružno, nepoželjno, bedasto, nesposobno, bezvrijedno. A s druge strane, kao sustav postavili smo ocjenu 5,0 kao jedini kriterij. A to je bolesno, to nije normalno, jer nas 80 posto je u sredini, ne mogu svi biti superodlični. Onda se i učitelji moraju pitati koja je njihova odgovornost u svemu tome, koja je odgovornost cjelokupnog školskog sustava. Problem su i roditelji koji ne mogu prihvatiti tobožnji neuspjeh vlastitog djeteta koje nema sve petice. Problem sami generiraju jer ne poštuju zakone, odredbe da dijete ne smije voziti električni romobil pa mu ga ipak kupe, pa dopuštaju vlastitom djetetu pušenje elektroničke cigarete premda je zabranjena. I tako od malih nogu djetetu šalju poruku da ne mora poštivati ni zakone ni bilo kakve norme ponašanja, a roditelj gubi autoritet pa u osmom osnovne ili prvom srednje vlastito dijete ne mogu više vratiti na pravi put.

Prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije koja su provedena 2024. godine, depresija, anksioznost i poremećaji u ponašanju najčešći su pojavni oblici u narušenom mentalnom zdravlju mladih. Također, utvrđeno je da je suicid treći najčešći uzrok smrti kod mladih, a roditelji ni takve poremećaje ne prepoznaju. Recimo, dijete se samoozljeđuje, a roditelju nije ništa sumnjivo kad odu zajedno na plažu da kći ili sin ne skidaju majice dugih rukava. I kad se nešto dogodi, onda su roditelji u problemu i nerijetko ne pristaju ni na kakav bolnički tretman. A činjenica je da svako sedmo dijete ima neki mentalni poremećaj. Dakle, u razredu od 30 učenika, njih četiri su u ozbiljnom problemu.

Poražavajuća je činjenica da uza sve edukacije koje se provode bilo o vršnjačkom nasilju, bilo o mentalnom zdravlju, ništa od rečenoga nismo smanjili. Nasilje ne prestaje, problemi ne nestaju, mijenjaju se samo modaliteti. Nažalost, nove tehnologije su dovele do toga da čak i žrtve nasilja postaju nasilnici, ako ne stvarni onda u virtualnom svijetu, jer oni ne vide patnju na licima onih koje zlostavljaju budući da nisu u izravnom kontaktu.

I kad stavimo to u stvarni životni kontekst, možda će nam neke situacije biti jasnije. Naime, u posljednjih pet godina imali smo dvije katastrofalne situacije – potres i pandemiju COVID-19. Bili smo u izolaciji, održavali nastavu na daljinu, mladi se nisu mogli družiti, puno vremena su provodili pred ekranima. Velikom brzinom su im se izmjenjivale informacije, i to im je bilo gotovo nemoguće pratiti i zapamtiti. I normalno je da im je školski uspjeh bio slabiji. Pokazalo se čak da su oni slabiji učenici „procvali” tijekom pandemije i online nastave, jer je na njih pritisak škole bio smanjen. I doista, pitanje je trebaju li svladavati sve što smo im stavili u kurikulume. Nijednom se reformom sadržaji nisu reducirali nego povećavali i pritisak je sve veći. I učitelji su napeti jer moraju sve realizirati.

Mnoge probleme generiraju i sami roditelji koji se nikad ne pitaju jesu li u nečemu pogriješili. Nekada nije bilo tako jer se poštovao autoritet u obitelji, ali se jednako poštovao i autoritet učitelja u školi. K tome, djeca su nam stalno u rascjepu između zaštitnih i rizičnih čimbenika. Rizične bi trebalo smanjiti, a zaštitne pojačati i to se može na različite načine. Tim više s obzirom na činjenicu da nam je oko 16 posto djece ili izloženo nasilju ili čini nasilje, a valja toj brojki dodati i 16 posto onih „uključenih”, koji ne čine, ali potiču nasilje. Puno je elemenata koje vidimo na prvu, ali jako je puno promjena u ponašanju djece koje ne možemo odmah detektirati, a čimbenici visokog rizika mogu biti prekid nekog važnog odnosa u obitelji, smrt bliske osobe, stresovi, pristup oružju, zloporaba opijata.

Treba reći da je odgovornost za mentalno zdravlje na svima uključenima, iako svi najprije prstom upiru u djelatnike škole. Naravno da su roditelji uključeni i snose barem polovinu odgovornosti, samo što to nitko ne želi javno reći. U posljednje se vrijeme sustav uglavnom bavio pojedincima koji su problematični, a najmanje se bavimo onima koji nisu u toj kategoriji. I rješavanje problema ostavljamo pojedincima, a zaboravljamo moć grupe u tom procesu. Razred kao grupa sjajna je osnova za prevenciju jer ako je razred složan onda će rizici za bilo kakva neprilagođena ponašanja biti manji. A dijete koje možda ima problem bit će privrženije ne samo prema učitelju nego i prema cijelom razrednom odjelu.

Važna je i koordinacija među dionicima sustava pa se može reći da je komunikacija s nekim školama sjajna, a s nekima malo manje dobra ne samo prilikom dijagnosticiranja problema nego i pri upućivanju djeteta na tretman. I školski sustav, pravosuđe, socijalna služba, zdravstvo, obitelj mogu dosta toga učiniti, ali važno je da svi ti subjekti više rade na međusobnoj povezanosti i koordiniranom djelovanju za dobrobit djeteta kako bi se ostvario kontinuirani tretman i rješavanje bilo kojeg problema. I svatko od nas mora razmišljati o tome što kao pojedinci možemo učiniti u tom pravcu ‒ zaključio je Domagoj Štimac.

Dobar za sebe može biti dobar drugima

Nataša Jokić Begić, profesorica na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorila je o tome kako mentalno zdravlje djece oblikuje školu i odrasle.

‒ Djeca koja danas dolaze u školu nisu ista kao mi pa ni škole ne mogu biti iste. Pitanje je kad su ljudi mentalno zdravi. Odgovor je jednostavan: onda kad se osjećaju dobro, kad imaju sigurnost i kad im je budućnost predvidiva i pozitivna. Zašto je djeci teško? Zato što su promjene u društvu strahovito brze, jer se sve oko nas mijenja iz minute u minutu. Njihov osjećaj sigurnosti narušen je pandemijom COVID-19, ratovima. U nas je djeci teško jer imaju imperativ 5,0 ocjene bez koje im se čini da nemaju budućnosti, jer im stalno prijeti neka opasnost, a vidjeli smo da se ružne stvari po školama ne događaju samo u Americi ili u najbližem nam susjedstvu. Svijet više nije sigurno mjesto, ljudi su prikazani kao opasni i zlonamjerni, a budućnost je obojena pesimizmom. I u takvom okruženju i naša se djeca osjećaju prazno i bezvoljno ‒ rekla je Nataša Jokić Begić te nastavila:

‒ Učitelji percipiraju mentalno zdravlje svojih učenika nekom prosječnom ocjenom. Mentalno zdravlje je stanje dobrobiti u kojemu pojedinci ostvaruju svoje potencijale, mogu se nositi s normalnim životnim stresovima, mogu raditi produktivno te pridonositi svojoj zajednici. Prema tome, svaki pojedinac ima potencijal biti mentalno zdrav, ali i razboljeti se. Učenici su najranjiviji kad se spremaju za upis u srednju školu ili za državnu maturu. Obično govorimo da u tim periodima polude i roditelji i njihova djeca, ali nitko nije lud nego su svi jako ranjivi. Naš je zadatak, stoga, da se djecu podigne kad god je moguće, da im se pomogne da se osjećaju dobro. I da im osiguramo stabilne i predvidljive uvjete u školi. Budući da je budućnost nepredvidiva, nove generacije imaju tegoba, anksiozni su i depresivni i to skrivaju. A mi djecu ne učimo da su problemi rješivi nego da svaki problem samo pogoršava situaciju. I podjednako su svim poremećajima izloženi djevojke i mladići. Naši srednjoškolci k tome imaju visok stupanj nepovjerenja prema drugima.

Djeca trebaju granice u svemu, a mi ih ne postavljamo nego „titramo” oko njih. Djeca više ništa ne trebaju napraviti da bi dobila pažnju odraslih, ali treba im u svemu dati smisao, da znaju zašto nešto uče, zašto nešto rade. Trebamo ih ohrabriti i da pogriješe i da uče na vlastitim greškama. Valja imati na umu i činjenicu da djeca u današnje vrijeme ne uče od roditelja jer više vremena provedu s odgojiteljicom u vrtiću ili s učiteljicom u školi. A s druge strane treba reći da su učitelji entuzijasti, jer nitko normalan tu struku ne bi odabrao. Učitelji i dalje rade iz ljubavi, sanjaju sretnu i organiziranu školu, dobro opremljenu, u kojoj nema problema.

Kad je riječ o roditeljima onda treba reći da su oni vrlo osjetljivi na svoju djecu, da su hipersenzibilni i pod kroničnim stresom. Naime, roditelji žele riješiti sve moguće probleme i sve svoje frustracije projiciraju na školu u kojoj su krivci učitelji. A ustvari od svog djeteta roditelji traže savršenstvo koje im dijete ne može pružiti. S takvim roditeljima treba doista puno truda, za njih treba imati živaca odnosno strpljenja. Uostalom, učitelji puno bolje poznaju sve kognitivne sposobnosti svakog djeteta nego njegovi roditelji pa će svaki učitelj uvijek bolje procijeniti je li neko dijete problematično ili nije. I upravo zbog toga roditelji trebaju i moraju imati povjerenje u učitelje. A vi kao učitelji morate postaviti granicu, ne opravdavajte im se ni zbog čega i objasnite roditeljima da ste tu da bi njihovu djetetu bilo bolje u školi – rekla je Nataša Jokić Begić te se zapitala znamo li se brinuti o vlastitom mentalnom zdravlju.

‒ Odgovor je obično negativan, jer svi vjerujemo da smo jači od svega, iako imamo mnoštvo strahova. Ako smo često razdražljivi, ako izbjegavamo društvo kolega, ako često prigovaramo i žalimo se, ako smo kronično umorni ili patimo od nesanice, prejedamo se ili premalo jedemo ‒ sve je to znak da smo u procesu sagorijevanja. I što da napravite u toj situaciji? Apsolutno najjači alat u takvoj situaciji je ponos. Budite ponosni na sebe jer se bavite profesijom kojom se nitko normalan ne bavi. Uvijek si to ponovite, gotovo svakoga jutra kad se probudite.

Budite svjesni da su problemi neizbježni i otvorite brojna pitanja te pokrenite teške razgovore prije nego što cijela stvar eskalira i dođe do ministarstva ili medija. Ne preuzimajte odgovornost za sve već je delegirajte na kolege i suradnike. Kreirajte protokol za krizne situacije kako bi se znalo tko što i kada treba napraviti. Izgradite kao ravnatelji kulturu škole na način da dominira riječ MI, a ne JA u smislu odgovornosti. Pobrinite se za sebe, jer morate biti dobro za sebe da biste drugima bili dobri. Brinite se o vlastitom zdravlju i organizirajte si odmore, kad dođete doma radite najbanalnije poslove da se odmaknete od svakodnevne rutine, iskoristite barem tri tjedna godišnjeg odmora i otputujte nekamo. Punite vlastite baterije. U teškim vremenima učimo od bake i BBB-a. Baka i kad je najteže kaže da će biti dobro. A BBB kažu 'ne damo da potoneš'. Kad dođu teška vremena onda jedni drugima trebamo biti potpora i navijati jedni za druge ‒ zaključila je Nataša Jokić Begić.

Mentalno zdravlje je temelj obrazovanja

U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih svjesni su da je ulaganje u mentalno zdravlje svih dionika sustava njihov trajni prioritet. To znači i ulaganje u ravnatelje, jer, kako kaže Zrinka Mužinić Bikić, upravo svojim pristupom i primjerom oblikuju klimu cijele školske zajednice:

‒ Također, valja ulagati i u učitelje kako bi bili podrška učenicima te stvarati sustav koji sluša, pita i uči iz vaših iskustava i primjera dobre prakse. U središtu našeg sustava su učenici, pa i njihova dobrobit i otpornost počinju od vas ravnatelja, učitelja i stručnih suradnika te svih odraslih koji svakodnevno stvaraju okruženje u kojemu djeca odrastaju. Nacionalnim planom razvoja sustava obrazovanja do 2027. godine prepoznate su potrebe važne za mentalno zdravlje učenika – potreba za pravodobnom podrškom, identifikacijom emocionalnih teškoća i ranom intervencijom. Mentalno zdravlje nije zadatak obrazovanja, ono je njegov temelj. Bez emocionalne stabilnosti i podrške nema ni uspješnog učenja, ni kvalitetnog poučavanja, a ni zajedništva koje školski sustav čini živim. Važan je čimbenik mentalnog zdravlja učenika i prosvjetnih djelatnika osjećaj sigurnosti u školskom okruženju. Zato je Ministarstvo donijelo protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama koji pomaže stvaranju sigurnijeg i mirnijeg okruženja za učitelje i učenike. Uz to omogućeno je zapošljavanje operativnih djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu kako bi škole imale uvjete u kojima se učitelji mogu posvetiti svom pozivu, a učenici učenju. Za zaštitu i prevenciju mentalnog zdravlja Ministarstvo je za razdoblje od 2023. do 2025. godine osiguralo oko 3 milijuna eura, a za 2026. godinu dodatnih 2,5 milijuna. Novac je namijenjen za nabavu dijagnostičkih uređaja za rano prepoznavanje teškoća kod učenika te za preventivne programe. Moram naglasiti kako je u posljednje tri godine broj stručnih suradnika u školama povećan za 324, od čega je dvjestotinjak psihologa, a ostalo su pedagozi i knjižničari.

Ministarstvo financijski podupire i psihološke krizne intervencije pa svake godine kadrovski osnažuje timove, osigurava edukaciju njihovih članova. Također, Ministarstvo svake godine objavljuje javni poziv za financiranje preventivnih projekata i programa koji promiču mentalno zdravlje, zdrave stilove života i nenasilno rješavanje sukoba. Uskoro će biti objavljen i poziv školama za B1 programe odnosno za brojne izvannastavne sadržaje koje će Ministarstvo financirati, a koje će obuhvaćati i programe namijenjene očuvanju mentalnog zdravlja učenika.

Svjesni smo važnosti zdravlja djece i mladih pa stoga Ministarstvo kontinuirano surađuje s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo u području javnog zdravlja, psiholoških i zdravstvenih usluga, kriznih intervencija i programa mentalnog zdravlja. Donijeli smo i protokol o postupanju čiji je cilj osigurati razmjenu informacija i bržu reakciju u zaštiti mladih. Govorimo o preventivnim mjerama i programima pa ponekad zaboravimo što smo i koliko učinili na tom polju, a najnovije UNICEF-ovo izvješće kaže da je Hrvatska među deset najboljih zemalja u svijetu po ukupnoj dobrobiti djece, uključujući i područje mentalnog zdravlja djece i mladih. Rezultati nisu slučajnost, već su rezultat i rada vas u školama, svakodnevne predanosti svih vas i zaposlenika u sustavima s kojima surađujete. Vaša uloga je često tiha, ali je istodobno vrlo snažna, jer vi ste oslonac svojim zaposlenicima, učenicima i njihovim roditeljima ‒ zaključila je državna tajnica Mužinić Bikić.

O mentalnom zdravlju i školi govorila je Katarina Dodig Ćurković, specijalistica dječje i adolescentne psihijatrije sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek, o tome kako se brinuti o svom mentalnom zdravlju i mentalnom zdravlju zaposlenika Ana Pavelić Tremac, voditeljica Odjela za kliničku psihologiju Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot u Popovači, o umjetnoj inteligenciji i etici u poučavanju govorio je Juraj Bilić, pomoćnik ravnatelja CARNET-a; o izazovima mentalnog zdravlja i dječjih prava u odgoju i obrazovanju govorila je Ana Babić, savjetnica pravobraniteljice za djecu, o nastavničkoj naobrazbi i vodstvu koje osluškuje potrebe ljudi, a ne samo sustava govorila je Vjera Brković, predavačica na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta; o pametnim telefonima i javnozdravstvenom projektu TU&TAM govorili su Željko Ključević iz Službe za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije i Mirela Grbić, stručna suradnica edukatorica rehabilitatorica.

O tome kako su gradili socijalnu kulturu škole govorili su pedagoginja Roberta Jelić i psihologinja Dijana Skorup iz osječke Osnovne škole Ljudevita Gaja, a svoja razmišljanja na temu „Vodstvo koje gradi povjerenje” s okupljenima je podijelio Vlade Matas, umirovljeni viši savjetnik za ravnatelje u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

Mentalno zdravlje učenika