Nije lako ni učenicima, ali im uvijek pomažemo da odrastu, da postanu zrele osobe. Kad upišu prvi razred to su dječica, izgubljena i uplašena, a nakon četiri godine zrele su mlade osobe, odgovorni su, odrasli i većina ih to dokazuje svojim djelima i promišljanjima. I to je naš ponos, jer smo im pomogli da sazriju, odrastu, da ovladaju znanjima i vještinama svoga zanata i da budu kompetentne i odgovorne osobe – pedagoginja CmSrednja strukovna škola Makarska kao samostalna ustanova postoji punih 35 godina. Mijenjala je nazive nekoliko puta u ta tri i pol desetljeća, a devedesetih godina prošloga stoljeća imala je i više od 600 učenika te obrazovala buduće mesare, bravare, zavarivače i „more” drugih zanimanja među kojima su i ona za koja i danas obrazuje. A danas škola ima samo 280 učenika. 

‒ Po 'starome' obrazujemo elektrotehničare koji smo sad preimenovali u tehničara za elektroniku i telekomunikacije koji kreće od prvog razreda, turističko-hotelijerske komercijaliste koji su u drugom, trećem i četvrtom razredu, a u prvome taj program mijenja tehničar za ugostiteljstvo. Instalater klimatizacije i grijanja program je koji sad nasljeđuje montera strojarskih instalacija, pa automehaničar umjesto kojega je sad automehatroničar. Trogodišnja zanimanja frizeri ostali su isti kao i kuhari i konobari, a program pomoćni kuhar i slastičar postao je pomoćni kuhar ‒ objašnjava nam ravnatelj Željko Matić te nastavlja: 

‒ Svake godine obilazimo osnovne škole i predstavljamo obrazovne programe i novi koncept modularne nastave pa se roditelji i njihova djeca lakše odlučuju za upis u neki od njih. Činjenica je da modularna nastava nije problem za učenike nego za nastavnike koji se moraju prilagoditi, pripremiti nove didaktičke materijale, moraju drukčije voditi bilješke o učenicima. Puno je pozitivnih stvari za učenike u svemu tome. Ove smo godine imali teškoća, jer je za zanimanje turističko-hotelijerski komercijalist svake godine velik interes učenika, a u modularnoj se zove tehničar za ugostiteljstvo i to je u samom nazivu degradacija za zanimanje. Logično je stoga da se djeca ne odlučuju u tolikoj mjeri za nj, a i u nekim javnim istupima dužnosnika govorilo se kako su kuhar, konobar i tehničar za ugostiteljstvo isti, ali nije rečeno da je tako zbog horizontalne prohodnosti u prvoj godini. Zbog toga ove jeseni imamo manji odaziv upravo u taj program tehničara za ugostiteljstvo iako je to jedno od najtraženijih zanimanja u državi, jer, ponavljam, to je hotelijersko-turistički komercijalist koji je inače deficitarno zanimanje, a djeca gube interes za njega samo zbog nespretno formuliranog naziva programa „tehničar za ugostiteljstvo”. Tako smo ove godine upisali samo tri kuhara, a i upis u program tehničar za ugostiteljstvo je podbacio ‒ kaže ravnatelj Matić.

Dvije su srednje škole u Makarskoj, osim Srednje strukovne tu je još Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića i one zajedno obrazuju mlade u čak 11 programa. Za grad poput Makarske to je premalo pa barem tridesetak učenika upisuje željene programe u splitskim srednjim školama. 

‒ Nama je problem i prometna povezanost, jer je davno Makarskom svakih pola sata prošao autobus i prema Splitu i prema Dubrovniku. Danas toga nema. Primjerice, imamo učenicu iz Omiša kojoj je gotovo nemoguće dolaziti na nastavu, jer prvi jutarnji autobus iz Omiša prema Makarskoj kreće u 11 sati, a navečer za Omiš tek poslije 22 sata. Bogata smo sredina, a toliko slabo prometno povezani i to nam komplicira život. 

Gotovo trećina su učenici putnici s područja cijele Makarske rivijere i to ne bi bio problem kad bi postojale lokalne autobusne linije kao što su postojale prije 20 ili 30 godina. Danas lokalnog prijevoza gotovo i nema i učenici su vezani na organizirani prijevoz koji i nas u školama ograničava u radu pogotovo u izvođenju izvannastavnih aktivnosti koje se odvijaju u predsatu ili nakon redovne nastave. Često učenici ne mogu sudjelovati u aktivnostima budući da nema drugog prijevoza osim školskog autobusa. 

Učenicima je problem i to što za strukovne programe ima jako malo udžbenika ili gotovo da ih i nema pa su izgubljeni jer se nemaju za što uhvatiti kad uče. Stručne knjige odnosno udžbenici uvijek su bili temelj bilo koje škole. Nekad smo imali i dopunske materijale, pisane i slikovne, pa nastavnik može naći dosta takvih materijala na internetu. Međutim, kako ćemo razvijati struku kad nemamo temeljnih udžbenika, kako ćemo učeniku koji je zbog bolesti izostao desetak radnih dana reći da na internetu preko poveznica skine digitalne materijale pa da iz njih nešto nauči? To je zabrinjavajuće i loše kako za obrazovni sustav tako i za našu djecu. Nije dovoljno učenike poslati na praksu odnosno osigurati im učenje temeljeno na radu ako im kao prvi preduvjet nismo dali dovoljno teorijskih znanja preko kvalitetnih udžbenika.

Stručna pokrivenost nastave je zadovoljavajuća, ali problemi nastaju kad bilo koji nastavnik ode na kraće ili dulje bolovanje. Tada je zamjenu nemoguće naći i za fiziku, matematiku i bilo koji drugi predmet. Škola mora funkcionirati, nastava se mora izvoditi pa u najgorem slučaju, kad ne možemo dobiti stručnu zamjenu, angažiramo nekoga od zaposlenika tko je po struci najbliži predmetu koji treba stručno pokriti. Naravno da su i kolege tada pod pritiskom i stresom, jer nije lako osim nastave svog matičnog predmeta pripremiti i izvoditi nastavu predmeta za koji se treba jako dobro pripremiti, a nije nastavniku matična struka. Primjerice, nastavu fizike izvodi kolega elektrotehničar i zahvalan sam i kolegama koji i na taj način uskaču kako bi nastava bila redovna i bez ikakvih prekida. Većina nastavnika je iz Makarske, ali dio njih putuje iz Omiša, Splita, Sinja, Imotskoga vlastitim automobilima ‒ objašnjava ravnatelj Matić.

Matija Bilić nastavnica je stručnih predmeta frizerstva i već 28 godina radi u Srednjoj strukovnoj školi. 

‒ U nas su frizeri u kombiniranom razrednom odjelu sa strojarima pa je dosta teško uskladiti rasporede sati jer zajedno slušaju općeobrazovne predmete, a struku odvojeno kao i učenje temeljeno na radu. Današnje generacije stalno moramo poticati i motivirati za bilo kakav rad, a najsretniji su u praktikumu gdje praktično rade. Teorijska nastava im nije omiljena, ali je neophodna za struku. Moramo uvijek kombinirati metode rada, nuditi im izazove, nove tehnike šišanja, bojanja kose, nove preparate i tehnologije, jer frizerska struka je brzo napredujuća i u njoj su promjene strelovite. I to učenike drži pod visokim naponom, jer vole svladavati novosti u struci. Nemamo baš naročitih uvjeta jer nam nedostaju i aparati i kemikalije, ali ravnatelj se trudi da nam osigura materijale koje moramo predstaviti učenicima i pokazati kako se s njima radi. I modularna nastava je dobro osmišljena, ali mislim da su uvjeti za realizaciju slabi. Naime, mi učenicima dajemo jake teorijske temelje, ali nemamo uvjete za kvalitetan praktični rad. Imamo dvanaest učenika u grupi, a samo šest radnih mjesta, aparata je malo i uvijek moramo 'kemijati' da im prenesemo što više znanja i vještina. Učenici idu i na mobilnosti i kad se vrate kažu da imaju puno više teorijskog znanja od svojih vršnjaka iz inozemstva, ali da nemamo tako dobre uvjete kao oni za učenje temeljeno na radu. A svima nam je stalo da naši učenici dobiju doista kvalitetna znanja i vještine u svojoj struci i da nakon završene srednje škole mogu raditi i živjeti od svoga rada.

Nerijetko vodimo učenike u dom za starije i nemoćne pa naši učenici šišaju i rade frizure njihovim korisnicima. S jedne strane pokažu što znaju iz struke, besplatno šišaju klijente, uče svoj zanat, a s druge strane čine dobra djela, uljepšaju dane tim ljudima, učine nešto društveno korisno, shvate bit humanitarnog i volonterskog rada, druže se s tim osobama koje im svima mogu biti djedovi i bake. A meni osobno najteže pada administriranje i papirnata priprema bilo koje aktivnosti, iako me svaka takva aktivnost silno veseli. I najžalosnije je kad nam prosvjetni savjetnik prijeti da će doći u školu da nam pronađe grešku umjesto da dođe da nam pomogne tamo gdje nam stvari zapinju ‒ pomalo rezignirano zaključuje nastavnica Matija Bilić, a pedagoginja Cmilja Pejić kaže da se posao pedagoga usmjerava na unaprjeđivanje nastavnog procesa i u sklopu toga suradnju s nastavnicima, s učenicima i njihovim roditeljima. 

‒ Imamo strukovne programe i treba puno energije za komunikaciju s nastavnicima, učenicima i roditeljima. Izazovno je, ponekad i naporno. U školi radim 38 godina pa mogu uspoređivati stanje od vremena kasnih osamdesetih do danas. Mnogo se toga u tom razdoblju promijenilo, a pogotovo način komunikacije između nas, učenika i njihovih roditelja. Naravno, pojavile su se i nove tehnologije, utjecaj vanjskih čimbenika na djecu je snažan, pa se tu gube i škola i roditelji, odnosno, naš utjecaj na mlade je slabiji od svih vanjskih utjecaja. Nije lako ni učenicima, ali mi uvijek gledamo da im pomognemo da odrastu, da postanu zrele osobe. I to se jako dobro vidi. Kad upišu prvi razred to su dječica, izgubljena, uplašena, a nakon četiri godine zrele su mlade osobe, odgovorni su, odrasli i većina njih pokazuju svoju zrelost i u djelima i u promišljanjima svijeta oko sebe. I to je naš ponos, jer smo im pomogli da sazriju, da odrastu, da steknu kvalifikaciju, da ovladaju znanjima i vještinama svoga zanata i da budu kompetentne i odgovorne osobe. I kad završe svoje četverogodišnja obrazovanje, tek tada shvate koliko im je dobro i lijepo bilo u školi, premda su neki imali i problema, i nije im se dalo, i bilo im je dosadno. A sad kad ih sretnem u gradu gotovo u pravilu ponavljaju istu rečenicu: kako im je u srednjoj školi bilo lijepo i kako bi rado još četiri godine proveli kao srednjoškolci.

A mi smo im u školi i nastavnici, i pedagozi, i psiholozi, i roditelji, i životni treneri, sve što treba i oni znaju da smo uvijek tu za njih. Te se uloge ne mogu odvojiti niti neka od njih zanemariti. Razrednici su tu vrlo osjetljivi i identificiraju se sa svojim učenicima gotovo kao da su njihova djeca, a i razgovori u zbornici uvijek idu u rečenicama poput 'oni tvoji su nešto dobro ili loše napravili', toliko se identificiramo s našim učenicima, kao što se i oni identificiraju sa svojim razrednicima ili nastavnicima ‒ opisuje pedagoginja Pejić. 

Profesorica hrvatskog jezika Magdalena Antonini tvrdi da su učenici dobri i motivirani, ali da su im draži predmeti struke nego općeobrazovni predmeti.

‒ Oni vole svoju struku, vole praktičan rad, vole sudjelovati na natjecanjima i postizati dobre rezultate. Jednako tako vole sudjelovati u projektima, izvannastavnim aktivnostima i uvijek daju sve od sebe u onome što vole i što ih inspirira. Isto su tako svjesni da moraju biti pismeni, da moraju znati govoriti, izražavati se jer posao će im biti takav da će razgovarati sa svojim gostima u restoranu, hotelu, kafiću, u automehaničarskoj radionici, servisu kućanskih aparata. I sve im te vještine nastojimo usaditi i prenijeti, ali činjenica je da im to ide malo teže jer današnje generacije premalo čitaju, zbog toga im nedostaje vokabular pa se čak bolje i lakše izražavaju na engleskom nego na materinskom jeziku. Uostalom, čime god se bavili u svom životu, koje god zanimanje odabrali, ne mogu si priuštiti da budu nepismeni. Primjećujem da u pisanoj komunikaciji koriste skraćenice, brojke umjesto riječi, brojne anglizme umjesto naših hrvatskih izraza. Zato smo tu da im pomognemo, da ih opismenimo, da ih privučemo knjizi, da budu čitatelji.

Sve je napornije raditi u školi. Zatrpani smo silnom administracijom, puno je papirologije, ispunjavanja obrazaca, tablica i takvi nam poslovi oduzimaju puno energije i vremena. Mi nastavnici puno svog slobodnog vremena trošimo upravo na takve poslove koji ne obuhvaćaju samo pripreme za nastavni sat, ispravljanje ispita, administrativne poslove, pisanje bilješki u e-Dnevnik... Radimo dosta projekata, akreditirana smo ustanova za strukovno područje i ove će godine tijekom prosinca dvanaest naših učenika – četiri elektrotehničara, tri konobara i tri kuhara i dva hotelijera ‒ otići na dvotjednu mobilnost u španjolsku Malagu, a u ožujku će osmero hotelijera i frizera otputovati u Sevillu te šestoro nastavnika na strukturirani tečaj. Ovo je druga mobilnost za učenike i takva ih putovanja motiviraju jer ovise o uspjehu učenika, a na putovanjima upoznaju druge kulture, običaje, usavršavaju strani jezik, usavršavaju se u svojoj struci, upoznaju vršnjake iz inozemstva, sklapaju nova prijateljstva. I nastavnicima su takva studijska putovanja korisna jer upoznaju druge školske sustave pa mogu uvidjeti da je i u drugim zemljama učiteljima loše kao i nama, ali i da smo u mnogim stvarima bolji i uspješniji od njih ‒ rekla je Magdalena Antonini.

Ravnatelj Matić objašnjava kako u školi nastoje učenicima ponuditi i izvannastavne aktivnosti

koje je vrlo teško izvoditi i zbog prijevoza učenika, ali i zato što školsku zgradu dijele s drugom srednjom školom, a u njihovoj su smjeni i četiri razredna odjela razredne nastave Osnovne škole Stjepana Ivičevića. 

‒ Imamo dramsku družinu koja radi dramske igre i na stranom jeziku pa je to doprinos modularnoj nastavi. Nabavili smo videoopremu pa ćemo snimati ne samo njihove predstave nego i kratke turističke promidžbene filmove na atraktivnim turističkim lokacijama koje ćemo postavljati na Google maps. Svojevrsne su izvannastavne aktivnosti i sudjelovanje naših učenika na brojnim događanjima u gradu za koja onda pripremaju i piće i hranu, slastice pa tako ne samo da se predstavljaju u javnosti nego imaju priliku usavršavati vještine i znanja iz svojih struka. To im je prilika i da puno praktično rade jer u školi dobivamo tri eura mjesečno po učeniku kuharu i taj novac nije dovoljan da u školskoj kuhinji svaki učenik filetira svoju ribu ili obrađuje bilo koju namirnicu. A kad Grad nešto organizira onda nabavi namirnice i svaki učenik dobije priliku odraditi sve faze pripreme jela koja se servira na događanju. 

Nastojimo što više biti u javnosti, predstavljati se praktičnim radom jer smo doista škola koja ima što ponuditi. Naši frizeri posjećuju dom umirovljenika i friziraju njihove korisnike, a usput uče komunicirati s klijentima, razvijaju empatiju, uviđaju vrijednosti humanitarnog i volonterskog rada. I u svim takvim aktivnostima učenici dobiju ocjene i pohvale izvana, a ne samo od svojih nastavnika, što je njima vrlo važno i poticajno. I njima to podigne samopouzdanje, dobili su pohvale, pokazali su da puno toga znaju i mogu.

Sudjelujemo i na brojnim natjecanjima koja su u posljednjih nekoliko godina objedinjena u nacionalni WorldSkills i učenici kuhari, frizeri postižu lijepe rezultate. Naši učenici uglavnom nakon završene srednje škole prelaze u svijet rada i to na način da godinu ili dvije rade kod nekog privatnika, a zatim pokreću vlastiti obrt, što s jedne strane i nije dobro jer ne ispeku zanat do kraja. Primjerice, monteri klime znaju svoj posao, ali kod pravoga će gazde za nekoliko godina naučiti i servisirati klime, a ako se prerano osamostale nedostajat će im te finese u zvanju.

Najveći nam je problem prostor jer koristimo zgradu s dvije škole i ne možemo neke učionice pretvoriti u kabinete budući da ih dijelimo s njima. U našoj su smjeni četiri razredna odjela razredne nastave Osnovne škole Stjepana Ivičevića, a u suprotnoj je smjeni Srednja škola fra Andrije Kačića Miošića. I kuharski praktikum nam je „protočni” jer ga koristi i osnovna škola barem za posluživanje marende. Nemamo sportsku dvoranu nego koristimo gradsku sportsku dvoranu za koju najam pokriva naš osnivač, Splitsko-dalmatinska županija. Dvorana je manjeg formata pa i nije funkcionalna, igrališta su do zidova koji su obloženi strunjačama da bi se učenike zaštitilo od mogućih ozljeda, ali ipak se učenici mogu razgibati i odraditi vježbe pa i baviti se sportovima koji zahtijevaju manje terene. 

Više od trideset godina radio sam u školi kao profesor računarstva i informatike. Uvijek sam bio desna ruka svim ravnateljima pa sam bio angažiran i na uvođenju informatičke opreme, ispisa svjedodžbi, e-Dnevnika, administracije, uvođenju školske bežične mreže i sve sam inovacije i novotarije uvodio sa svojim kolegicama i kolegama. Kad netko dolazi za ravnatelja, uvijek ima neku svoju viziju, ali vizije su ograničene. Uvijek nastojim da kabineti i praktikumi budu što bolje opremljeni, 'amatersku opremu' u školi zamijenili smo profesionalnom i u elektrotehnici i u kuharstvu i u ostalim strukama, jer ono što dajemo učenicima mora odgovarati stvarnom životu, a ne zaostajati desetljećima za stvarnošću. I kontinuirano nabavljamo opremu, jer obrazujemo za budućnost ‒ zaključio je ravnatelj Željko Matić.