Oni dolaze s dobrim radnim navikama, pristojni su i imaju ozbiljan pristup školskim obvezama, ali nemaju osnovni preduvjet, i to onaj koji se u učionici najčešće podrazumijeva – poznavanje hrvatskog jezika. I tako se događa da učenik nakon sata ne zna objasniti o čemu se govorilo, da uopće ne razumije pitanja na testu ili da čak zna riješiti zadatak, ali ne zna objasniti kako je do rješenja došao.

Za učenika koji tek stigao u Hrvatsku rečenica poput „Izvadite bilježnice i otvorite udžbenik na 42. stranici” zvuči kao da je izgovorena na aramejskom jeziku. Sedam padeža i glagolska vremena često djeluju zbunjujuće čak i domaćim učenicima, a kamoli njima. Unatoč svemu, ukrajinski učenici brzo shvate najvažnije školske lekcije: kada treba doći na nastavu, gdje se sjedi i da je usmeni nešto čega se svi jednako boje, bez obzira na poznavanje jezika. Uz pomoć nastavnika, pedagoga i kolega iz razreda, polako, ali sigurno počinju razumijevati što se od njih traži i više ne govore „da” iako zapravo ne razumiju pitanje. Čak su i hrvatski učenici naučili da na ukrajinskom karandaš znači olovka, ali poneki Ukrajinac nije naučio što je vlačna čvrstoća, savijanje ili uvijanje. Na nastavi se katkad koristi kombinacija hrvatskog i engleskog jezika te razgovora „na mote”. Zamolba „molim, uzmite alat” katkad zahtijeva pokazivanje prstom na alat koji je na stolu. U radionici se zna dogoditi da ukrajinski učenik prvi napravi zadatak iz praktične nastave, ali zadnji shvati da je već gotovo jer nije razumio što znači „možete sjesti”. 

Ukrajinski učenici uče jezik i kulturu, a hrvatski da se prijateljstvo može sklopiti i bez savršene gramatike. Uostalom, mnogi od nas bili su početkom devedesetih u sličnim situacijama kada su učenici iz ratom pogođenih područja pohađali škole po Europi, jednako tako kako Ukrajinci pohađaju naše škole. 

Neki od njih koriste se mobitelom koji im prevede tekst i na ekranu mobitela pojavi se prijevod na ukrajinski. Ali, kako mu dopustiti upotrebu mobitela na satu kada to pruža neslućene mogućnosti dolaska do točnih odgovora? Postoji i slučaj obitelj s dvoje djece – mlađe dijete pohađa vrtić govori hrvatski kao materinski, a njegov stariji brat u prvom razredu srednje slabo odnosno nikako. Škola je zadužila nastavnicu hrvatskog jezika da mu drži dodatne sate kako bi progovorio hrvatski, ali napredak je minimalan. I što sad? Treba li on ponavljati razred, treba li pauzirati jednu godinu dok ne nauči jezik, može li se koristiti mobitelom kao prevoditeljem, treba li promijeniti školu, upisati neku lakšu? Treba li mu prilagoditi program? I kako? Treba li zaposliti nastavnika koji je stručan za poučavanje stranaca hrvatskom jeziku na razini više škola? Nastavnici nemaju odgovore na ova pitanja, već se snalaze sami kako znaju i umiju. A to u uređenom sustavu ne smije biti rješenje.