Nemoguće je da djeca izbjegnu opasnosti na internetskoj 'ulici'

Obrazovni sustav ima dvojaku ulogu. Prva je osposobiti nas za samostalno učenje i kritičko promišljanje te konstruktivnu diskusiju i svekoliku suradnju. Druga je da bude referentna točka za izvor temeljnih istina i za upućivanje na mjerodavne izvore znanja, kaže dugogodišnji profesor zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva dr. sc. Predrag Pale, u razgovoru koji vodimo na temu zašto zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina ne može riješiti suštinu problema, kao i o ulozi obrazovnog sustava u osposobljavanju mladih za kritičko promišljanje o informacijama koje dobivaju putem mreža i medija. Pale u razgovoru dodaje još nešto, također važno: obrazovni sustav ne može više biti usmjeren samo na one od šest do 26 godina, već na cjelokupnu populaciju. 

Inicijative koje su na tragu australske zabrane korištenja društvenih mreža mlađima od 16 godina stidljivo se javljaju i u Europi odnosno nekim europskim državama. Kakav je vaš stav o mogućem uvođenju takve zabrane za našu mladež?

Mislim da zabrana ne može riješiti suštinu problema. Čak mislim da bi učinila štetu, jer bi na neki način oslobađala odgovornosti roditelje, društvo i obrazovni sustav ili bi ih barem još više pasivizirala. A potrebno je upravo suprotno: sve veći angažman svih odraslih u radu s djecom, ali i kontroliranje vlastitog ponašanja u informacijskom prostoru koji prvi put u povijesti omogućava svakom pojedincu da se izravno obraća bilo kojem pojedincu na svijetu, pa čak i svima istovremeno i trenutno.

Može li se išta postići zabranama u svijetu u kojemu živimo i u kojemu su ne samo djeca i tinejdžeri nego i odrasli gotovo ovisnici o IKT-u, o mobitelima i velikim su dijelom svi korisnici spomenutih društvenih mreža i platformi?

Zamislite da smo savršeno uspješni u toj nakani i da zaista možemo spriječiti da mlađi od X godina imaju pristup društvenim mrežama, ali i medijima. I da oni žive u svijetu istine i relevantnih informacija. I onda napune X-ti rođendan i odjednom ih svom silinom udari svijet laži, budalaština, gluposti, zlonamjere, prijevare, ispraznosti, baljezganja.

Zar to nije analogno izolaciji od svih virusa i bakterija, a onda jednog dana moraju odjednom izaći u svijet koji ih je prepun? Čini mi se da bi to polučilo potpuno suprotni učinak od željenog: stvorili bismo generacije neotporne na neistinu i ispraznosti.

I da bude potpuno jasno, to se ni ne može ostvariti: zaštititi, izolirati mlade od neistina, ispraznosti i baljezganja. Dva su razloga. Ako djecu štitimo od njih, branimo im da dođu do informacije koju žele imati, to tehnološki nije moguće. Možemo im samo otežati, što će još više pojačati njihovu motivaciju da ostvare svoj naum. A tehnologije za to stoje im na raspolaganju.

Drugo, ako djecu štitimo od drugih, da im ne naturaju neželjene informacije, imamo brojne probleme. Prvo moramo definirati, dogovoriti se što je nepoželjna informacija. Za svakog (roditelja) to je nešto drugo. Nema univerzalnog dogovora. Zatim moramo zatvoriti sve, baš sve kanale. To uključuje oglašavanja svih vrsta u svim medijskim kanalima. A najveća je praktična prepreka to što se nove zloupotrebe prvo moraju dogoditi da bismo ih prepoznali, smislili metodu izolacije djece i onda je regulirali propisima i stvorili mehanizme za provedbu. Za to vrijeme djeca su izložena i nastaju nove zloupotrebe. To je vječna utrka mačke i miša u kojoj miš prednjači.

Možemo li djecu zaštititi od opasnosti koje ih čekaju u virtualnom svijetu?

Mi ne možemo učinkovito postići da djeca nisu u opasnosti na internetskoj „ulici”. Ono što možemo i moramo činiti jest da ih osposobljavamo, od najranijih dana da prepoznaju opasnosti, da se znaju i sami zaštititi i da neizostavno, odmah dođu po pomoć odraslima. I naravno, da i odrasle osposobimo za njihovu ulogu u tom poslu.

Daleko bi učinkovitije bilo da imamo (nacionalne) programe i natjecanja djece u pronalaženju neistina i baljezganja u svjetskom informacijskom prostoru. Da obrazovanje bude usmjereno na to da djeca aktivno i samostalno pronalaze informacije, procjenjuju njihovu točnost, diskutiraju valjanost, promišljaju izvore i razloge objave loših informacija. 

No, to zahtijeva visoko kompetentne i odgovorne odrasle, neumorne u radu s djecom i kod kuće i u školi. A većina nas je umorna od drugih obveza, pomalo preplašena novim tehnologijama, često zbunjena novim medijskim kanalima. I praktički nitko nije dovoljno obrazovan i iskusan da prepozna sve neistine, a samo rijetki znaju kako učinkovito tome podučiti djecu.

Je li suvremeni život postao doista takav da svi moramo biti u tijeku pa zbog toga biti neprestano na društvenim mrežama?

Ne, nije. To je zabluda. Možda čak i alibi za pasivni život. Rijetko koja informacija iz medija općenito, pa tako i „vijesti” iz društvenih mreža uistinu je bitna pojedincu. Korisno je kada društvene mreže koristimo za upoznavanje s tuđim iskustvima u nečemu čime se bavimo ili namjeravamo baviti ili trebamo referentne informacije: gdje naći provjerenu informaciju. Korisno je i kada ih koristimo za organiziranje i zajedničke aktivnosti.

Društvene mreže postaju štetne kad prosljeđujemo ili čak samo lajkamo neprovjerene informacije, one za koje nismo kompetentni i za koje nismo poduzeli razuman napor da provjerimo njihovu točnost.

Društvene mreže i mediji su beskorisni, pa i štetni kad s njih „gutamo” informacije koje su, zapravo, nevažne za naš život. Vijest da je u nekoj zemlji krava pala na automobil i ubila putnike potpuno je irelevantna za mene. Čak i vijest o tsunamiju na drugom kraju svijeta ni na koji način ne utječe na moj život, niti ja što mogu po tom pitanju napraviti, ako nije povezana s nekom mojom aktivnošću: poslom, hobijem ili obitelji. Ni informacije o uspjesima sportaša ne znače ništa. Vijesti iz svijeta znanosti i kulture imaju smisla, ali ih je malo, pogotovo onih koje su činjenične, a ne senzacionalističke. Čak ni vijesti iz politike zapravo nisu važne. Osim ako se ne mislim uključiti u akciju da korigiram(o) neki prijedlog zakona.

Znači, biti „informiran” doista nije nešto neophodno za pojedinca?

Svatko može sam provjeriti ovu moju tvrdnju tako da popiše sve informacije koje je danas dobio putem medija u najširem smislu riječi i da za svaku napiše što bi se dogodilo u njegovu životu, što bi drukčije radio da tu informaciju danas nije dobio. Siguran sam da bi za sve informacije ostao prazan papir: ništa se ne bi dogodilo niti bi radio drukčije da nije dobio te informacije.

Siguran sam da će sad mnogi, gotovo svi čitatelji reći: 'Pa dobro, ali moram se informirati, ne mogu biti pustinjak, odvojen od društva, neke su stvari zabavne ili jednostavno korisne.' I taj stav odnosno tvrdnju svatko može testirati za sebe. Neka zabilježi koliko je ukupno vremena u danu proveo prikupljajući, konzumirajući te informacije. Biste li to vrijeme mogli koristiti za nešto što vam je uistinu važno ili zabavno? Ima li nešto što biste jako rado radili, ali ne stignete?

Pa, zar smo svi glupi kad trošimo toliko vremena na nešto potpuno nevažno? To neka svatko prosudi za sebe sam. Činjenica je da nas mediji uvjeravaju kako je važno da saznamo što nam prenose. Činjenica je da svi to rade pa se možemo osjećati isključenima ako se mi ponašamo drukčije od 'svijeta'. Ta silna 'informiranost' daje (lažni) osjećaj da upravljamo, ako ne svijetom, onda svojim životom, da smo dio svijeta, da smo 'uključeni'. Jednom riječju, da nismo nevažni.

Kako obrazovni sustav može djelovati u rješavanju tog problema?

Obrazovni sustav ima dvojaku ulogu. Prva je osposobiti nas za samostalno učenje i kritičko promišljanje te konstruktivnu diskusiju i svekoliku suradnju. Druga je da bude referentna točka za izvor temeljnih istina i za upućivanje na mjerodavne izvore znanja. I još nešto važno: obrazovni sustav ne može više biti usmjeren samo na one od šest do 26 godina, već na cjelokupnu populaciju od 0 do 120.

Kakvo obrazovanje trebamo za stvaranje i upotrebu suvremenih tehnologija?

Obrazovanje kakvo treba 21. stoljeće, doba umjetne inteligencije nije ono kakvo je trebalo industrijsko doba. Umjetna inteligencija se ugrađuje u uređaje i postupke u svim područjima ljudskog djelovanja. Najbolje je umjetnu inteligenciju doživljavati i tretirati kao pomoćnika. Pomoćnika kojeg sve o svom poslu moramo naučiti kako bi nam pomagao, ali koji se ne umara, koji vrijedno uči, koji radi non-stop, koji ne prigovara i koji može obrađivati nezamislivu količinu podataka u vrlo kratkom vremenu. I trebamo zamišljati da nam na raspolaganju stoji neograničen broj takvih pomoćnika, koji mogu djelovati i u naše ime, samostalno.

Da bismo iskoristili tu nezamislivu proizvodnu snagu koju sad svatko od nas ima na raspolaganju, mi moramo dubinski razumjeti dostignuća ljudske znanosti i inženjerstva, ali i umjetnosti, filozofije, povijesti, psihologije i sociologije. Moramo razumjeti svoje poslovne procese. Moramo stalno i iznova osmišljavati svaki posao koji radimo, svaki poslovni postupak.

A za to nam treba obrazovanje u kojem ne učimo činjenice, algoritme i postupke kako bismo ih memorirali i reproducirali, već kako bismo ih primijenili. Obrazovanje treba biti za i uz primjenu, rješavanje problema i ostvarivanje projekata, od kolijevke pa do groba. To obrazovanje ne mogu pružiti učitelji koji su jednom nešto naučili i onda to ponavljaju 40 godina. Učitelj mora doslovno svakodnevno učiti.

I takvo obrazovanje ne mogu pružiti učitelji koji su i sami učili samo metodama 19. stoljeća, već učitelji koji su i sami, u ulozi učenika, iskusili sve nove metode podučavanja koje će primijeniti za dobrobit svojih učenika. A brojne su situacije u kojima će i učenici i učitelji morati istovremeno, zajedno učiti nove tehnologije, nova dostignuća, nove spoznaje. Riječ je o radikalno drukčijem obrazovanju, za koje trebaju i drukčije obrazovne ustanove, i drukčije ustanove i javna tijela potpore i drukčija prosvjetna vlast te regulativa. Ne radi se o reformi obrazovanja već o potpuno novoj obrazovnoj viziji, paradigmi, strategiji i sustavu.

Može li u tome pomoći medijsko opismenjavanje odnosno podizanje medijske kulture svih nas?

Informacijska pismenost, medijska pismenost te podatkovna pismenost ključni su oblici pismenosti suvremenog društva. Ja na specifičan način definiram te pojmove. Informacijska pismenost je sposobnost pronalaženja potrebne informacije i njezino validiranje, utvrđivanje je li istinita, potpuna i važeća. Također to je sposobnost odašiljanja informacija. Medijska pismenost nam pomaže razumjeti medijske forme i kanale te izabrati one koji su najprikladniji za primanje ili emitiranje informacija.

Podatkovna pismenost nam omogućava da odaberemo ispravan način za prikupljanje podataka, da znamo točno koje podatke trebamo, njihovu kvalitetu i izvore te da razumijemo koji se zaključci mogu izvoditi iz neke nakupine podataka, a koji ne mogu. Bez tih pismenosti mi smo samo automati koji će izvršiti bilo što, što želi onaj tko nas puni informacijama. Mi tada ni približno nemamo slobodnu volju.