Mnogi prvašići vesele se školi, a imaju i za to razloga, jer nema ništa bolje za mlade, nego dobra škola. Pa i ja se još veselim doći katkad u školu, iako sam tamo kao učiteljica provela najveći dio života. Lijepo je vidjeti i čuti kako žubore veseli, razigrani glasovi ispred škola, a pogotovo kad pjevaju, plešu i igraju se skladno, duhovito, srdačno, prijateljski.
Bilo bi još bolje, ali škola, nažalost, nije baš uvijek lijepa za svakoga. Katkad se umjesto vesele igre kraj škole mogu vidjeti, pa i u školi čuti ružne riječi koje upućuju učenici jedni drugima, a najgore je još kada se istaknu oni neki jači i snažniji i napadnu one sitne i slabe koji se ne mogu sami obraniti. Baš sam već prvog dana u parkiće pokraj škole vidjela i čula kako se jači onako sočno razračunavaju s malima, i to ne samo ružnim riječima, nego i bubotcima. Ja nisam smjela nikome ništa ni reći ni pomoći, jer nema na ulici nikoga tko bi slabijima pomogao, pogotovo ne meni koja sam od svih slabija. Ne bih ja to ni pisala da nisam vidjela još jednu zgodu, gdje se trojica sedmaša natječu biciklima, a onda još kao usput gledaju da okrznu starije žene koje su se vraćale s tržnice noseći pune ruke torbi s paradajzom, paprikom, grožđem i sličnim prehrambenim artiklima. Nisu bile baš ni sve djevojčice za uzor, koje su isto tako raspolagale bogatim rječnikom pogrdnih riječi, koje su obligatno pridijevale nekim svojim učiteljicama.
Kad sam se već upustila u slikanje onih žalosnih slika, moram dodati i sudbinu knjige kao takve, školske knjige, dakako. Kraj prepunih kanti za smeće ugledam veliku hrpu školskih udžbenika, ma gotovo da su kao novi. Stala sam i gledala, ganule su me osobito neke čitanke. Pitam se je li se zaista mogao netko naći da do toga ne dođe. Zar se knjige moraju baš dijeliti šakom i kapom svakome tko ih ne želi koristiti?!
Izgubili smo zaista smisao za štednju. Pa udžbenici su se nekada koristili generacijama i čuvali kao uspomena, a sada su ih puni kontejneri, kante i smetišta. Kako ćemo ovu zemaljsku kuglu očuvati ako ćemo je baš tako bezdušno zatrpavati svim i svačim?
Kad sam već pri kantama za smeće i učenicima, moram još dodati i hrpe robe, cipela, haljina, veste sa svakakvim ukrasima i reklamama, bačene nemilosrdno u blato, a u svijetu je toliko djece koja pate gola i bosa, gladna i bolesna.
Možda se već previše bavim temama koje se ne bi mogle smjestiti pod ovako veselim naslovom. A zapravo sve to itekako spada u školu. Ima škola i bilo ih je kad se skupljalo i darovalo sve što nam ne treba, a to bi se moglo i da se ponešto više podsjeti u školama, sve je to djelomično nedostatak odgoja cijelih generacija koje su se naviknule biti nemilosrdne prema slabijima, nezaštićenima, drugima i drukčijima.
Svakako me uvijek rastuži i kruh, kolači i druga hrana pobacana po travnjacima, osobito poslije kakvih većih praznika. Otkako je ljudski rod postojao držalo se do vrijednosti hrane i bio ju je grijeh bacati, a danas se tako rasipnički ponašaju svi bez razlike.
Istina, ima za pohvalu u nekim školama, gdje se katkad organizirano čine humanitarni potezi i skuplja se pripomoć za razne prilike. Ali ova poplava svega odbačenoga, što opterećuje prostore, čak i one livade i šume koje bi mogle biti iskorištene zasute su svime i svačime.
Eto, nemojte zamjeriti što vam piše prabaka, možda će vam to pomoći, a možete se naučiti činiti dobra djela. I to može veseliti svakoga.
