Iako je već nova školska godina započela, stanje se još nikako ne smiruje. Formirale su se dvije grupe, koje se nikako ne mogu dogovoriti o tome što to našoj bistroj dječici sve treba učiti i još važnije znati naučiti najvažnije stvari u životu.

Jedni predlažu da se djecu mora svakako više naučiti ono o čemu nam svima ovisi zdravlje, a zdravlje nije samo fizičko, već i duhovno. Postoje u društvu oni koji za sreću trebaju samo ono staro pravilo da je važno imati „u se, za se i preda se”. Ima i onih kojima baš nikad ništa nije dovoljno i nisu sretni ako ne mogu grabiti više od svih drugih. 

Nažalost, suvremeni ljudi, a još više suvremena djeca, pokazuju u velikom broju nezadovoljstvo, jer nisu sretni, to je očigledno, pate duhovno i bolesni su mentalno, a razlozi se teško prepoznaju. Stručni ljudi već odavno upozoravaju baš na one društvene pojave i prilike koje čine ljude, a osobito djecu nesretnima. Zbog toga dolazi i do međusobnih sukoba, ali i do situacija kada dijete digne ruku na sebe. Jasno je da se ovakvi problemi moraju hitno rješavati, samo nije lako prepoznati tko bi sve morao, htio, mogao i znao to ljudsko zlo na vrijeme otkloniti. 

Jasno je da je najprije važno odgojiti najmlađe, da se među mladima razviju odnosi koji će djecu poticati na prijateljstvo i razumijevanje i tako osigurati da jedni druge prihvaćaju i da ne izazivaju barem mržnju jedni prema drugima.

Jasno je da ne mogu nikada sva djeca jednako podnositi istom mjerom iste naravi, sklonosti, mentalitete i navike, zato je veoma važno da se o tome vodi briga već od samog početka kad se dijete treba uklopiti u svoje društvo i novu sredinu. Tu ulogu najprije moraju dobro obaviti roditelji, a ako nemaju vremena bilo bi dobro da se uključe bake, djedovi, starija braća, sestre ili netko bližnji.

Danas je to dosta teško, jer moderan čovjek nekada ni sam nije u stanju biti u društvu s nekime s kojim se može slagati i razumjeti. Ili neće, ili ne može, ili očekuje da to netko drugi učini za njega. Još je problematičnije ako roditelji čak i brane da se njihovo dijete druži s nekim tko njima ne „štima”.

Nakon roditelja tu su zaposlenici vrtića koji bi morali odgajati mališane da jedni druge vole i poštuju. To bi bilo dobro, kad bi bilo prilike da se odgajateljice u vrtiću bave svakim djetetom, jer najčešće u vrtićima nema za sve mjesta, nemaju „tete” ni vremena, ni mogućnosti da se svakom djetetu posveti. 

Zatim na red dolazi škola. Eto prilika da se pritisnu učiteljice i pokoji učitelj da djecu odgajaju u ljubavi i razumijevanju. To je tako lijepo reći, ali je teško realizirati. Još u mnogim školama nema mogućnosti za cjelodnevni boravak. Istina je da imamo po selima mnogo praznog prostora, gdje nema ni djece ni učiteljica, jer nema ni ljudi koji su otišli daleko za kruhom, a tamo gdje su otišli ne mogu se naviknuti na prijateljstvo i slogu jer teško da i jezik razumiju.

Postavlja se nužno pitanje u javnosti tko bi trebao dječicu naučiti ljubavi, drugarstvu, pa i hrvatskom jeziku. Tko može napisati gradivo za našu djecu da se nauče kad smo i materinski jezik zaboravili i koristimo tuđi...

Netko je predlagao da bake napišu nove planove i programe. Našli su se neki koji zastupaju mišljenje da bake to naprave, ali neki su brže-bolje zaključili da bake nemaju pojma.

Ne znam kakav stav smiju zauzeti prabake, zato završavam.