Odgojno-obrazovni sustav Hrvatske posljednjih se godina suočava s izraženim porastom broja učenika kojima je potrebna individualizacija postupaka ili prilagodba nastavnih sadržaja. Učenici kojima se odobrava individualizacija ili prilagodba sadržaja obuhvaćaju širok raspon potreba – od djece s teškoćama u razvoju i specifičnim teškoćama učenja, preko poremećaja pažnje i ponašanja, do učenika s emocionalnim teškoćama ili zdravstvenim izazovima koji znatno utječu na proces učenja.
Povećanje njihova broja ne bi trebalo promatrati kao problem samo po sebi, već kao pokazatelj bolje dijagnostike i veće osviještenosti. Međutim, problem nastaje u trenutku kada sustav nema dostatne kapacitete za provedbu propisanih mjera.
Ono što se prije samo desetak godina na fenomenološkoj razini tretiralo kao iznimka, danas je pravilo, tj. znatno zastupljeno na svim razinama sustava. Inkluzivno obrazovanje ističe se kao jedno od temeljnih načela suvremenog školstva Europske unije, no primjene su bitno različite. Dok u Hrvatskoj danas težimo sveobuhvatnoj inkluziji, najveći broj europskih zemalja odlučio se za primjenu parcijalne inkluzije koja podrazumijeva formiranje posebnih razrednih odjela i djelomičnu integraciju učenika s teškoćama (uglavnom putem odgojnih predmeta). U vrijeme stvaranja Državnog pedagoškog standarda na kraju prve dekade 2000-ih uvažavajući tadašnji broj učenika s teškoćama, hrvatski model bio je održiv i dobro osmišljen, s jasno određenim cenzusom od maksimalno tri učenika s teškoćama po razrednom odjeljenju. No stvarnost je danas malo drukčija, osobito u dobro naseljenim urbanim predjelima Hrvatske, a evo i zornog primjera iz područja srednjeg obrazovanja.
Dobre ocjene
Upis u srednje škole za učenike s teškoćama moguć je na dva načina ‒ po tipu pozitivne diskriminacije odnosno izravno, do maksimalno troje učenika po razrednom odjelu te redovnim putem sa svima ostalima, tj. kalkulacijom postignutog zbroja ocjena ‒ bodova. Treba napomenuti da su učenici s teškoćama mahom imali, iz pedagoški opravdanih razloga, dobre ocjene u osnovnoj školi te tako ravnopravno konkurirali tipičnoj učeničkoj populaciji. Ovakva zakonska regulativa je, s odmakom od petnaest i više godina od donošenja Državnog pedagoškog standarda i općenitog povećanja broja učenika s teškoćama, dovela do toga da u pojedinim razrednim odjelima strukovnih škola oni čine većinu učenika. Uvažavajući novonastale okolnosti nameću se legitimna pitanja: Je li moguće zadržati pedagoški optimizam ako u jednom razrednom odjeljenju imate više od polovine učenika s individualizacijom i prilagodbom? Što je s učenicima koji spadaju u tipičnu populaciju, nadarenim učenicima i svima koji imaju neke druge interese i potrebe?
Unatoč hvale vrijednom valu zapošljavanja stručnih suradnika zadnjih desetak godina, mnoge srednje škole nažalost ni danas u stručnoj pedagoškoj službi nemaju zastupljene edukatore rehabilitatore, a tamo gdje jesu uglavnom rade pod velikim opterećenjem, sa sto i više učenika s teškoćama. Učitelji i nastavnici istodobno rade s razredima koji broje i više od dvadeset učenika (ne odnosi se na slabije naseljena područja RH), među kojima se nalazi sve veći broj djece s individualiziranim potrebama. U takvim okolnostima kvalitetna provedba individualnog pristupa postaje iznimno zahtjevna.
Dodatni je problem nedovoljna i neujednačena edukacija nastavnog osoblja. Iako zakonski propisi jasno definiraju obveze škola u području individualizacije i prilagodbe sadržaja, njihova provedba u praksi često ovisi o osobnoj inicijativi, dodatnom stručnom usavršavanju i iskustvu pojedinog učitelja. To rezultira znatnim razlikama među školama, ali i među razredima unutar iste ustanove, čime se narušava načelo jednakih obrazovnih prilika.
Slabost sustava
Administrativno opterećenje dodatno usporava i otežava proces. Izrada individualiziranih odgojno-obrazovnih planova zahtijeva opsežnu dokumentaciju, timski rad i kontinuirano praćenje napretka učenika. U uvjetima nedostatka vremena i kadrova ti se dokumenti često izrađuju kako bi se zadovoljila forma, dok njihova stvarna primjena u nastavi ostaje ograničena.
Stručna javnost upozorava i na važnost ranog prepoznavanja teškoća te jačanja suradnje između vrtića, škola, zdravstvenog sustava i obitelji. Bez pravodobne intervencije, obrazovne teškoće s vremenom se produbljuju, što dodatno opterećuje škole i negativno utječe na obrazovni uspjeh i psihološku dobrobit djece.
Rastući broj učenika s individualizacijom i prilagodbom sadržaja tako postaje jasan indikator strukturnih slabosti sustava. Umjesto da individualizacija bude alat za osnaživanje učenika i poticanje njihovih potencijala, ona se sve češće doživljava kao dodatno opterećenje za već preopterećene škole. Bez sustavnih ulaganja u stručni kadar, kontinuiranu edukaciju nastavnika, smanjenje administrativnih prepreka i prilagodbu organizacije rada škola, inkluzivno obrazovanje riskira ostati deklarativno načelo.
Autor je ravnatelj Srednje škole Ban Josip Jelačić, Zaprešić
