Naš cilj nije potpuno eliminirati tehnologiju, već promijeniti percepciju učenja i integrirati prednosti obaju pristupa

U svom svakodnevnom radu uočavam izazove u aspektima socijalnoga, emocionalnoga, odgojnoga i obrazovnoga funkcioniranja današnje djece. Istodobno mi ne može promaknuti činjenica porasta broja djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Suvremena djeca zahtijevaju drukčiji pristup i požrtvovnost svakoga sudionika uključena u bilo koji aspekt toga složenog procesa za dobrobit pojedinoga učenika, kao i učeničke populacije u cjelini.

Vrlo često uzmičemo pred ulogom odgajatelja, bojimo se biti dosljedni, uvoditi strukturu u okvirima radnog tjedna, dana ili kraćeg razdoblja. Ustručavamo se dati negativni odgovor čak i kada ne utječe na neke bitne stvari. Ne razmišljajući puno o posljedicama djelujemo „popustljivo”, a često, moram primijetiti, bojimo se to učiniti jer nismo svojim životom i ponašanjem postali odgovarajući autoritet za dijete, odnosno mladu osobu.

Zato se i događa da djeca bez odgode dobivaju što žele i kada žele.

Virtualni pothvati

Ne treba se ustručavati potvrditi istinu da je navedenom problemu svoj „doprinos” dala uključenost djeteta u doživljaje virtualnoga svijeta kao jednog segmenta stvarnog života u kojem su sadržaji vrlo jarki, dinamični, bezbolni i bliski njihovu shvaćanju.

Mora se naglasiti da postoji ogromna razlika u vremenu postizanja željenih rezultata u stvarnom i virtualnom svijetu. Dijete u virtualnom svijetu doživljava posebnu dinamiku; brzu izmjenu okolnosti u kojima doživljava česta manja, a na određenim dionicama i veća zadovoljstva. Uspjehe postižu u malim pobjedama koje ih vode prema sve većima. Još jedan, nimalo zanemariv segment, jest taj da ih poraz i neuspjeh u virtualnom svijetu ne pogađaju do te mjere koju doživljavaju u stvarnim igrama – ne osjećaju bol zbog pada, ranjavanja, virtualnih sudara letjelica ili vozila kojima oni afektivno upravljaju. U virtualnim pothvatima ne osjećaju nikakvu ugrozu, iako igru doživljavaju posve stvarnom.

Posve drukčije mladi mozak percipira učenje. Postizanje zadovoljavajućih rezultata u klasičnom je učenju dugotrajan, naporan i, ne trebamo se bojati reći, mnogo dosadniji proces od većine virtualnih. Potrebno je satima sjediti i učiti, pisati domaće zadaće, ponavljati gradivo, nadograđivati novo na već ranije usvojeno itd. Učenje vrlo često postaje dosadno i „nepotrebno”.

Mnogi imaju pravo kada tvrde da ekran u velikoj mjeri utječe na koncentraciju. Pretjerana izloženost ekranima, posebno pametnim telefonima i tabletima, može dovesti do nekoliko problema koji otežavaju klasično učenje. Brze izmjene sadržaja na ekranima (kratki videozapisi, notifikacije) treniraju mozak na kratke cikluse pažnje, što otežava fokusiranje na duže, statične tekstove ili predavanja. Gledanje ekrana često je pasivna aktivnost, dok klasično učenje (čitanje, pisanje, rješavanje zadataka) zahtijeva aktivno mentalno sudjelovanje. Ne smijemo ispustiti iz vida kako osjećaj rada na uređajima i stalna mentalna stimulacija mogu dovesti do narušavanja sna, umora i povećane razine stresa, što izravno utječe na kognitivne funkcije.

Za rješavanje tog istaknutog suvremenog problema potrebno je stvoriti određenu strukturu ‒ ravnotežu između igre, oblika učenja, uključenosti u aktivnosti obiteljske i društvene zajednice, fizičkih aktivnosti i istraživanja. Suvremeni svijet diktira moderne uvjete života, odgoja i obrazovanja i bilo bi sasvim nelogično, čak i beskorisno, da učeniku uskratimo bilo koje aktivnosti iz nabrojenih aspekata.

Klasično učenje

Učenik bi se osjećao vrlo neugodno kada bi mu se trajno uskraćivale igrice jer bi se u društvu vršnjaka osjećao manje vrijednim, ne bi se mogao uključivati u razgovore, ne bi „pripadao njihovu krugu”, bio bi ignoriran... S druge strane, bilo bi zanemareno njegovo obrazovanje i školski uspjesi općenito kada bi cijelo slobodno vrijeme (i ono što bi trebao iskoristiti za učenje i domaće zadaće) trošio na igrice i druge virtualne sadržaje koji ne obogaćuju njegovo znanje već stvaraju „novije okolnosti života” uvelike različite od stvarne percepcije života oko nas.

Kako onda preusmjeriti učenike na klasičan način učenja? Naš cilj nije potpuno eliminirati tehnologiju, već promijeniti percepciju učenja i integrirati prednosti oba pristupa. Potrebno je učenje učiniti aktivnim i relevantnim, povezivati ga sa stvarnim svijetom, uvoditi aktivne metode učenja. Može se uvesti ručno pisanje bilježaka, izrada mentalnih mapa, ponavljanje gradiva uz rasprave i grupne projekte. Nekim bi učenicima odgovarala metoda poučavanja drugog učenika, tj. prilagodba gradiva da ga „drugi” može bolje razumjeti.

U bilo kojem primijenjenom obliku ili načinu učenja prijeko je potrebna „digitalna detoksikacija” prostora za učenje. Prostor za učenje i u školi i kod kuće treba biti zona bez telefona. Telefon bi trebao biti izvan dohvata i isključen tijekom fokusiranog rada.

Kao savjet roditeljima preporučio bih da prema planiranoj strukturi dnevnog reda (ubrajaju se treninzi, odlazak u knjižnicu, posjet bakama i djedovima, natjecanja, druženja s vršnjacima, rođendani i sl.) određeno vrijeme dopuste da se posveti virtualnim igricama.

Dijete je potrebno pripremiti na to da, kada postigne željenu razinu, može prestati s igrom i pristupiti nekoj drugoj aktivnosti, čak i nešto ranije od planiranog vremena.

Vrlo je nepoželjno i štetno kada igra završava prepirkama između odraslih i djece, čak i prepirkama najmanjeg intenziteta. Tada učenik nema volje raditi nešto drugo, a ta negativnost otežava posao odrasle osobe koja treba poticati i osigurati budući napredak u životu djeteta. Tu je potreban konsenzus u vremenu od tri do pet minuta koji će poslužiti za samostalnu promjenu aktivnosti bez neke posebne intervencije odraslih.

Uspjeha nema ili se postiže u iznimno malim razmjerima kada se nakon virtualnih zabavnih aktivnosti odmah pristupa učenju. Tada se nije dogodio „reset” radosti, žara, možda i frustracije. Učenik je i dalje u virtualnom razmišljanju, bez obzira na to što gleda knjigu ili zadaćnicu. Navedeni odmak u redoslijedu aktivnosti potreban je, ako nije drukčije moguće, u obliku kratkog razgovora za stolom uz sok, konzumiranje voća ili nekog drugog malog zalogaja.

Nakon toga potrebno je ozbiljno pristupiti učenju i pisanju domaće zadaće, ponavljanju gradiva, pisanju probnih testova i sl. Pritom preporučujem određeni redoslijed prilikom odabira izvora učenja. Na prvom mjestu moraju biti knjige, bilježnice i drugi obrazovni materijali. Nakon što učenik postigne željene rezultate, vrlo je važno da svoja znanja potkrijepi (ako je prikladno) materijalima koje nudi internet. Bilo bi korisno da učenik upisuje dio naučene rečenice pa da njegove rečenice internet jednostavno dopuni.

Zdrav odnos

K tomu, učenik će se uvjeriti u podudarnosti svojeg znanja s podatcima s interneta, što može poslužiti kao vrsta ponavljanja naučenog gradiva. U tom slučaju razbija se monotonija pri učenju i ponavljanju. Prava sreća bila bi da o konkretnim temama pronađe film, isječak, prikaz praktične primjene naučenih sadržaja i sl. Tako bi se stalno obogaćivalo učeničko znanje koje bi za učenika značilo da je primjenjivo, važno i potrebno za život. Tehnologiju treba prihvatiti kao alat za dublje učenje, a ne samo zabavu, smetnju. Svim datostima tehnologije potrebno se koristiti kao alatom za vježbu, proširenje znanja, prezentaciju znanja na temelju naučenog materijala, i to u solidnoj dostupnoj mjeri.

U cjelokupnom pristupu rješavanju problema potrebno je istaknuti kako u postavljanju temelja za zdrav odnos prema tehnologiji i učenju važnu ulogu igraju upravo roditelji. Od njih se traži da budu uzor svojoj djeci. Moraju biti dosljedni: ako zahtijevaju da dijete odloži telefon za stolom, i oni moraju učiniti isto. Osim toga, roditelji i ukućani trebaju pokazati zanimanje za učenje: čitati knjige, pisati ili se baviti aktivnostima koje zahtijevaju određenu koncentraciju.

U obitelji gdje se želi postići uspjeh jasno se definira gdje i kada se ne smiju upotrebljavati ekrani (uvode se „bezekranske” zone i vrijeme ‒ obrok, druženje s obitelji, noću u spavaćoj sobi).

Budući da mi odrasli stalno usmjeravamo pažnju s jednog ekrana na drugi, ne bismo se trebali čuditi što naša djeca čine isto. Ono, pak, što se ne bi trebalo nikako dogoditi jest da roditelji svojoj djeci daju loš primjer, kako nesvrhovitim sadržajima, tako i trajanjem upotrebe digitalnih uređaja.

Žalosno je kada roditelj doživi dječji vapaj: „Majko, molim te, prestani gledati u taj telefon. Željan sam s tobom razgovarati...” Roditelji, ukućani i ostali odrasli koji svojom nazočnošću ili neposrednim odgojnim djelovanjem utječu na formiranje mlade osobe trebaju u sebi pronaći sposobnost da ponude iskusne i razumne smjernice za zajednički ulazak u ovaj, podložan brzim promjenama, novi moderniji svijet.

Volodymyr Kubinskyy